U tom rasadniku talenata na zagrebačkoj Trešnjevci, koji krase medalje sa županijskih i državnih natjecanja iz fizike, matematike i glazbenog odgoja, svaki sedmi učenik ima posebne potrebe. Djeca s teškoćama u razvoju već dvadesetak godina pohađaju školu Kralja Tomislava, u kojoj su stasali i medaljama ovjenčani paraolimpijci Dino Sokolović i Matija Grebenić.

Danas su čak 47 od ukupno 334 učenika ove škole djeca s posebnim potrebama. Defektologinja Nevenka Mravlinčić, inače diplomirana trenerica košarke i sportski 'dobri duh' škole, navodi da su u pitanju posljedice autizma, problema u govorno-glasovnoj komunikaciji, poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADD), cerebralne paralize, hiperkinetskog sindroma ili nekog drugog stanja organizma koje zahtijeva stručan pristup u razvijanju sačuvanih sposobnosti.

'Da radim sam, trebalo bi mi 150 godina'

Učenici s pokojom školskom godinom za leđima ljetos su bili izloženi strahu od gubitka asistenata u nastavi. Bez njih djeca s posebnim potrebama moraju ulagati krajnje napore kako bi pratila gradivo, ako su to uopće u stanju.

'Ne bih mogao sam. Treba mi asistent. Da sam radim, trebalo bi mi 150 godina', sa smiješkom kaže Borna Rogoznica, odličan učenik osmog razreda s cerebralnom paralizom.

Školu kod Trešnjevačkog placa pohađa od prvog razreda i više se, kaže, ni ne sjeća koliko je asistenata promijenio. U posljednjem razredu došao je 'na svoje' – dodijeljena mu je asistentica Andrea Baković, no pri ruci mu je i Josip Škorić, koji mu pomaže u obavljanju zahtjevnijih fizičkih radnji. S Josipom, inače formalnim asistentom drugom učeniku u istoj školi, Borna se druži već pet godina, otkad je njegov stariji prijatelj počeo volontirati u Pužu, udruzi roditelja djece s posebnim potrebama koja je pokrenula projekt asistenata u nastavi.

Tek nakon što je prosvjed djece i njihovih roditelja na Gornjem gradu ljetos prikazan na TV ekranima nadležni su se pokrenuli s mrtve točke. Pravo na pomoćnika u nastavi u Hrvatskoj ostvarilo je nešto više od tisuću učenika, a od devetero iz OŠ kralja Tomislava, dvoje osmogodišnjaka s autizmom dijele jednog asistenta.

Eva Gale i Norman Talajić skaču oko 'svog' Jeronima Čeke, a on je posao pomoćnika za nastavu dobio preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, prošavši standardno testiranje i dva kruga razgovora. Iskustvo 'asistenture' prethodno je pekao u velikogoričkoj školi Eugena Kumičića, u kojoj je dobivao 1.600 kuna. Sad mjesečno može dosegnuti 2.000 kuna: zarađuje 25 kuna po satu, a tjedno se priznaje 20 sati razredne nastave. Plaćen je samo za jedno dijete; drugo mu se, kaže, ne računa. Baš kao što se asistentima općenito ne računa to što dočekuju djecu prije nastave i vode ih kućama, što se intenzivno s njima bave za vrijeme školskih odmora te ih prate na izlete i ostale izvanškolske aktivnosti kako bi podijelili radost s vršnjacima.

Posao iz snova

Josip Škorić objašnjava što je njega, formalno vozača motornih vozila, nagnalo na pomaganje djeci s teškoćama u razvoju. 'Nakon poslova koji me nisu ispunjavali našao sam viši smisao', kaže Josip. Potom ustaje i pridiže Bornu koji je u međuvremenu 'skliznuo' u kolicima. Svakog jutra Josip dočekuje Bornu pred školom, u koju ga dovozi ZET-ov kombi. Preuzima ga, odvodi u učionicu i brine se o svim njegovim fizičkim potrebama. Asistentica Andrea Baković, studentica ekonomije, pomaže u praćenju nastave. Ona je prvostupnica ekonomije, sa završenim tečajem za dadilje, sudionica HZZ-ovog programa 'Mladi za mlade – pomagači u nastavi'.

'Meni je ovo posao iz snova. I ranije sam razmišljala o tome, ali sad znam: iduće godine upisujem Učiteljski fakultet. Volim djecu i želim biti s njima', kaže Andrea. Testiranje je prošla sredinom kolovoza, a pet dana prije početka nastave dobila je poziv na dogovor za angažman u školi na Trešnjevci. Ima iskustva i u pomaganju djeci s poremećajem pažnje koju se neprestano mora usmjeravati i ponavljati joj što učitelji govore. U suprotnom, nastavnici bi svu pažnju morali posvetiti djetetu s posebnim potrebama, što bi se odrazilo na ukupnu kvalitetu nastave za ostalu djecu.

Upravo tako bilo je prije dva desetljeća, prisjeća se učiteljica likovne kulture Vesna Mlinar. Prvi dječak s teškoćama u razvoju u ovoj školi bilo je Matija, a potom je došla Iva s progresivnom distrofijom mišića. Ivina majka, liječnica, svakodnevno je dolazila u školu za vrijeme velikog odmora da nahrani kćer i pomogne joj u obavljanju fizioloških potreba.

'Tada je bilo 30 učenika u razredu, velika gužva. Nismo ni znali kako će to sve funkcionirati i u što se upuštamo. Trebalo je prilagoditi svakodnevne aktivnosti u nastavi tako da u njima može sudjelovati i Iva. Njoj je trebao individualan pristup i pomoć prilikom svake aktivnosti unutar učionice i izvan nje. Zajedno smo vadile udžbenike iz torbe, listale stranice, pomagala sam joj u kretanju razredom, hodnicima škole i izlascima izvan škole', priča Vesna Mlinar, u to vrijeme učiteljica razredne nastave.

Invalidska kolica tada su nosili domari, a Ivu je po stepenicama nosila ona sama. Danas škola ima lift, no i dalje se događa da učenike moraju nositi. Tako su prilikom posjeta Zavičajnom muzeju u Ogulinu, u kojem je i spomen-soba Ivane Brlić Mažuranić, učiteljice uz pomoć učenika nosile Bornu do četvrtog kata kako bi sve razgledao.

Prvo integracija, a onda kadar

Bornu je tada nosila i Ivana Špoljar Kušlan, njegovateljica zaposlena u školi od 2007. u sklopu tadašnjeg pilot-projekta Ministarstva znanosti. Projekt je u međuvremenu ugašen, a ova medicinska sestra po struci zadržala je radno mjesto zbog velikog opsega posla u OŠ kralja Tomislava. Dok mjeri šećer Lovri Rihtarecu, malom dijabetičaru s poremećajem pažnje, u njezin radni sobičak ulazi stariji učenik okrvavljenog nosa. Ne sluti na dobro, ali brzo se ispostavlja da veće brige ipak nema - pukla je kapilara i situaciju je riješio tampon.

'Sanirala sam prijelome, mijenjala pelene i katetere, uskakala kad nije bilo asistenata... Evo, šećer je u redu. Kad je iznad 20, zovem roditelje, dogovaramo što će Lovro jesti i hoće li ići kući', priča Ivana Špoljar Kušlan, čiji je jutro započelo 'razbijenom glavom'.

Dok Lovro svima pokazuje strip koji je upravo nacrtao, ona i Vesna Mlinar prisjećaju se kad su im pomoć pružali ročnici na služenju civilnog vojnog roka. Oni su mogli fizički 'potegnuti', ali u nastavi nisu bili od osobite pomoći jer je i njima trebalo dosta objašnjavati. 'Ni mi nismo bili educirani, uporno smo tražili da nam daju defektologe. A onda smo dobili logopede, jedan je radio u tri škole... Tako vam to ide, prvo integracija, a onda kadar', objašnjava Vesna Mlinar.

Trenutno se za još četvero djece u školi čekaju službena rješenja o primjerenom obliku školovanja. Defektologinja Mravlinčić, prof. rehabilitatorica i doktorandica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, provodi i radionicu za hiperaktivnu djecu, a u rad s djecom s posebnim potrebama uključuje i učenike bez poteškoća. Takva suradnja pospješuje razvoj niza različitih sposobnosti – spoznajnih, tjelesnih, društvenih i emocionalnih – te sva djeca iz ove osnovne škole izlaze obogaćena iskustvima inkluzije. A dalje?

'Nemam pojma. Ja bih u neku školu s informatičkim smjerom, ali mi matematika malo šteka', kaže Borna, kojemu su, uz likovni i glazbeni, najdraži predmeti biologija i kemija. S asistentom i u srednjoj školi nebo bi mu bilo granica.