Među njima su brojni statičari i građevinski inženjeri koje koordinira prof. Josip Atalić u Centru za potresno inženjerstvo. Jesmo li nakon dvije katastrofe išta spremniji za slučaj novog potresa i jesu li prijepori oko tipske kuće za Baniju opravdani, samu su neka od pitanja na koja je na N1 odgovorio profesor Atalić.

Na terenu su nakon potresa pomagali volonteri statičari. Atalić kaže da je na Baniji u cijelom sustavu bilo preko 1700 ljudi, dok ih je u Zagrebu bilo oko 450. “Tri do šest mjeseci nakon potresa završili smo svoj posao”, rekao je.

Kaže da manji, slabiji potresi ne oštećuju statiku.

Istaknuo je da je u Hrvatskoj svijest o potresima bila veoma niska. “Sada te kockice slažemo”, rekao je, dodavši da se nada da ćemo u dogledno vrijeme uspjeti dotjerati sustav.

Pojasnio je zašto su krenuli s manjim popravcima.

“50.000 oštećenih zgrada su strašne brojke. Nakon što se utvrde oštećenja, dolaze strateške odluke, a jedna je bila da se poprave manja oštećenja, poput dimnajka, kako bi se ljudi mogu vratiti u svoje domove. Prava rekonstrukcija traje, one su najteži oblik projektiranja – ulaziš u nepoznato, ne znaš koliko je materijal dotrajao… Ulaziš u nepoznato. 50.000 zgrada zahtijeva vrijeme”, naveo je.

Dosta toga je prekopirano od Italije. “Apelirao sam da probamo dva-tri preskočiti da ih stignemo. Ali nije bilo svijesti prije i tih procesa nije bilo u zakonima. Maštam o zakonu o potresima, puno segmenata je porazbacano okolo, a sada imamo iskustva od ova dva potresa i otprije”, kaže i dodaje:

“Prije potresa sam prigovarao. Sad kad sam detaljnije upoznat kako te strukture funkcioniraju, to je teško. Puno je neriješenih imovinsko-pravnih odnosa… Trebamo pripremiti sustav za buduće stvari.”

Vidi li ubrzavanje procesa obnove, Atalić je optimističan. “Identificirali su se nedostaci. Puno pogrešaka se ispravilo. Rezultate još ne možemo vidjeti”, rekao je pa dodao da ćemo ove godine vidjeti obnovu ‘crvenih’ zgrada.

“Šlampava ili manje kvalitetna gradnja postoji na novim zgradama. Zadnjih godina izdali smo 4-5 knjiga samo da se podigne razina znanja. Iskreno, nemamo kapacitete. Što se tiče poslijeratne obnove, sve te zgrade napravljene su dobro, govorimo o jedan posto koje su imale problema… Nezgodno je balansirati između brzine i kvalitete. To je uvijek neki kompromis, a moraju se poštovati propisi.”

Vjeruje da država na nekim dijelovima kuće neće obnavljati gdje su i bile te da će se ljudi složiti s time.

“Kuću možete izgraditi gdje god, ali trebate uložiti u tlo. To su strateški planovi. Imamo iskustva, vjerujem da ćemo ga implementirati”, rekao je.

Rekao je da će bnova donjogradskih zgrada, tradicijskih jako dugo trajati i da tu nije optimističan.

Smatra da bi i u Hrvatskoj ljudi više trebali ići u samoobnovu.

“Italija puno više daje ljudima da idu sami u obnovu i kroz poreze im vraćaju investicije. Mi imamo niz kontrola, ljudi misle da ako investiraju, neće im te troškove priznati. Treba inicirati proces samoobnove – poreznim olakšicama ili sustavom koji će biti fleksibilniji, da ljudi znaju da će dobiti taj novac”, govori profesor Atalić.

“Fond solidarnosti vezan je za školstvo, zdravstvo, kulturnu baštinu, a takvi projekti traju godinama. Neke stvari nisu moguće. Naravno, ima i pogrešaka. Ali brzom obnovom kulturne baštine možemo napraviti i veću štetu. Da se vratimo – nemamo ni dovoljno kvalificiranih ljudi”, istaknuo je,

Koliko dugo će trajati obnova, Atalić kaže “da obnova treba trajati vječno”.

“Da za dvije godine napravimo obnovu i zaboravimo održavanje, to nije dobar proces. Projekte radimo na 50 godina. Trebamo biti svjesni da u zgrade trebamo ulagati kontinuirano, vječno, da ljudi budu svjesni da su na 50 posto. Da se razina svijesti o potresu kontinuirano diže.

Sve kreće od rizika od potresa – to se zove upravljanje potresima. Nama je problem što nemamo bazu podataka da vidimo koliko je naša procjena pouzdana. Da bi pojačali centar grada Zagreba trebaju milijarde. Donjogradske zgrade su na 20 posto, dići će se na 50-60. Obnova mora trajati vječno”, poručio je.