Sedamnaesti lipanj, dan prije odlučujuće tekme sa Španjolskom. Stotinu sedamdeset kilometara od Gdanjska. Prije mjesec dana čudili bismo se da netko u tom vremenu planira nekamo stići biciklom, no u međuvremenu smo dobro upoznali kakvo je čudesno prijevozno sredstvo taj mnogo puta podcijenjeni, a zapravo čudesni izum na dva kotača. Još ako uz to noge dobro slušaju, a nas od Poznanja kao da vrag goni, onda uopće nije upitno hoćemo li stići nego samo kada ćemo stići.

Dakako, što prije, to bolje. Treba osjetiti atmosferu dan prije tekme i obaviti štošta toga. Sigurno da je i grad zanimljiv sam po sebi, a još zanimljivijim čine ga naši navijači koji pristižu, kao i Španjolci koji su tamo cijelo vrijeme ovog prvenstva. Dakako, prije tekme treba vidjeti i Baltik.

Konačno nam je nebo saveznik, sunce je… No kako se bližimo cilju našeg putovanja nadajući se da ćemo što prije ugledati veliko plavetnilo, kako su već Slavonci navikli kada stižu na Jadran, od takvog prizora ništa pa ništa… Lesne zaravni pa brežuljci koje je tisućljećima nanosio sjeverni vjetar noseći čestice prašine, iz naše perspektive stvorio je brda na kojima ćemo do gore ostaviti dušu… Iza svakoga se nadamo sad će more, sad će more, ali od mora ni m…

I onda u vrijeme kada bi kod nas već pao debeli mrak, iza 22 sata stižemo u suncem okupani Gdanjsk. Da, na sjeveru su dani duži, posebice u ovo doba godine. Putokazi za Stockholm i Helskinki stvorili su dodatni dojam da smo prilično daleko od kuće!

Predgrađa Gdanjska treba što prije zaboraviti, sive i oronule fasade i nikakav znak da se ovdje igra Euro. Nekoliko smo se puta zapitali idemo li u pravom smjeru. I onda autobus Vinkovčana koji premoreni od cjelodnevnog i cjelonoćnog puta stižu u hotel nedaleko od grada… Da, sutra ovdje igra Hrvatska!

Gdanjsk Poljaci nazivaju Trograd. Dakako, ne samo Gdanjsk, nego i Sopot i Gdinju. To su tri grada koja čine aglomeraciju na obalama Baltika. Ušavši u samo središte Gdanjska ne samo da smo osjetili atmosferu nogometnog prvenstva nego i štih pravog sredonjoeuropskog srednjovjekovnog grada. Krasne građevine, ali naše oko nije istrenirano prepoznati umjetnički stil. Oprostit ćete…

I ovdje se navijači zabavljaju po terasama kafića i ulicama. No ne postoji jedan trg na kojemu će se prije tekme svi sliti, to je dugačak korzo pa se atmosfera više valja prepunim ulicama. Nedugo nakon što smo pristigli, odnekud i piva kao znak dobrodošlice, ali i karta koja nedostaje. Naši Donjomiholjčani! I ne samo karta nego i napojnica za večeras. Uh, nekako ćemo se i ovdje snaći:).

U gradu smo uskoro sreli ekipu koja je također u Poljsku stigla biciklima. Dečki iz Zagreba također su stigli do Gdanjska, dečki iz Vinkovica do Poznanja, ali su ovdje. Prilika da se razmijene iskustva koja prije nitko od nas imao.

Dečki u navijačkoj ambasadi koji su ovdje na usluzi svim navijačima u čas posla riješili su hostel. Jedan telefonski poziv i eto nas nešto iza ponoći u najjeftinijem hostelu za koji smo čuli. Osam eura za tuš i krevet prava je bagatela u ove dane. Soba višekrevetna, u sobi se već spava naveliko – Španjolci sanjanju sutrašnju pobjedu. Probudio ih je žamor, uostalom 'gdje su naše deke'? Dečki su ih elegatno objesili na prozor objasnivši da se sunce ovdje budi oko četiri ujutro… OK, deke nam ionako neće trebati jer je u sobi pakleno vruće. Baš kao i u vrijeme sieste, tako valjda odgovara južnjačkoj krvi.

Jutro prije utakmice treba iskoristiti da se vidi ovaj lijepi grad. Brzo smo shvatili da smo spavali jedva stotinu metara odakle su krajem osamdesetih krenuli štrajkovi poljskog sindikata Solidarnost, mjesta odakle je Lech Walesa zakotrljao lavinu… Poljska je danas samostalna, demokracija je potpuno promijenila sliku zemlje i ljudi od prije 20 godina. Lech Walesa danas je naziv gdanjske zračne luke i ime nekadašnjeg poljskog predsjednika, a škeverovi u kojima su radile tisuće onih koji su bili prvi na 'barikadama' danas rade smanjenih opsegom. Dizalice su i danas tu, na navozima su brodovi, ali brojke radnika više nisu u tisućama nego puno manje. Najveće brodogradilište je zatvoreno, manja proizvode štošta, koliko smo čuli, i dijelove za vjetroelektrane.

Bojan kojeg smo sreli doručkujući u parku uz gdanjsku pješčanu plažu koja se proteže kilometrima također je stigao biciklom u Poljsku. Nevrijeme ga je nešto potjeralo i na vlak, ali stigao je na obalu Baltika. Odličan je osjećaj vidjeti 57-godišnjaka koji je na taj način prošao puno Europe…

Baltik je ljepši nego smo očekivali, možda jer je sunčano i toplo. More nije tako slano, ali nije ni tako prljavo, sivo ili kako se već pisalo. Nama je kupanje odlično leglo… U gradu su tisuće naših navijača. Gdanjsk arena je mjesto gdje ćemo svi zajedno večeras ostaviti svoje dlanove i glasnice samo da izborimo dobar rezultat koji nas vodi u drugi krug. I Španjolci koji ponosno ne zaboravljaju spomenuti kako su oni ipak svjetski prvaci bili bi zadovoljni remijem, ako baš mora, onda priželjkujemo 2:2…

Na glavnom trgu samo tražimo dečke u čiji ćemo kombi ubaciti bicikle na put doma. Zaslužili su nakon toliko kilometara. Novinske kuće, fotoreporteri i kamere žele koju sekundu za sebe pa se nemojte čuditi ako nas vidite da iskačemo iz paštete. Nije namjera, neke stvari se u životu jednostavno tako dese…