Na referendumu, u kojem je talijanska nacija odlučivala o budućnosti nuklearne energije, privatizaciji vodoopskrbe i imunitetu za ministre, a za koji je Berlusconi apelirao da bude ignoriran, odazvalo se gotovo 57 posto birača. U zbroju sa teškim porazom koji je doživio na lokalnim izborima prije par tjedana, posebice u Milanu i Napulju, očito je da je potrošio svoje političke žetone kod ključnog broja svojih pristaša. Pobjeda na izborima 2013, kako stvari danas stoje, postala je za nasmiješenog i ciničnog lidera nemoguća misija. No koja je uopće alternativa i može li se problem rasta od skoro nula posto koji Italija bilježi u posljednjih deset godina – daleko najgore od svih europskih prijatelja – riješiti jednostavnim svrgnućem Berusconija s mjesta premijera?

Komentar The Economista u kojem se propast Italije svaljuje isključivo na leđa jednog čovjeka izazvao je dubiozne reakcije čak i kod najgorljivijih protivnika korumpiranog padrina. Da, moralno je unakazio imidž nacije seksualnim skandalima, da, kao gazda najmoćnije medijske korporacije Mediaset varao je državu izbjegavanjem poreza i knjigovodstvenim manipulacijama i, valjda najvažnije od svega, da, zloupotrijebio je političku funkciju za mijenjanje zakona ne bi li izbjegao egzekuciju nekoliko sudskih presuda kada mu je krivnja dokazana. No optužiti ga da je uneredio državu koja bi u nekom alternativnom slučaju doživjela ekonomski procvat,  u najmanju je ruku naivno.

Prvo zato što je za Berlusconija opetovano glasala većina populacije u posljednjih 17 godina koliko uživa na vlasti. Da je ikome u tom razdoblju drastično uneređen životni standard, ne bi mu udijelio potporu pa makar bio zaljubljen u karizmu narcisoidnog lidera. I tu se krije ključni problem suvremene talijanske stagnacije koja, prevedena u kontekst rastućih svjetskih ekonomija, znači propast: Naime, Italija nije doživjela nikakav senzacionalnih krah, već jekronično, infrastrukturno, bez ikakvih dugoročnih izgleda za rast. Prava Belusconijeva krivnja nije u tome što je korumpiran i što je iskoristio političku funkciju za pogodovanje vlastitim privatnim strastima i interesima. To su stvari koje se će se rješavati na potezu sudstvo - građanin Silvio Berlusconi. Krivnja je u tome što nije učinio ništa ne bi li Italiju učinio mjestom investicija, zapošljavanja i jednakih šansi.

Berlusconi je tek personifikacija dubokih problema s kojima se talijansko društvo suočava u novijoj povijesti. Ništa čudno da se u njemu prepoznao odlučujući segment populacije i održao ga na vlasti skoro dva desetljeća. Nepotizam, nekompetencija, mito, ogromno crno tržište, upliv mafije u sve pore društva i biznisa, 'bling-bling' kultura, nekonkurentni obrazovni sustav, pogotovo na visokoškolskoj razini, zapostavljeni Jug, nezaposlenost mladih, komplicirana birokracija koja reagira tek na motivacijska pisma u plavim kuvertama, sporo i neefikasno sudstvo, premalo velikih i međunarodno relevantnih tvrtki... Berlusconijev grijeh nije bio u tome što je iznevjerio ekonomske, kulturne, društvene koordinate Talijana, već u tome što ih je 'previše' savršeno utjelovio i stavio im glazuru osmijeha od uha do uha.

U Italiji nije bilo sloma tržišta nekretnina kao u Irskoj, fiskalna politika je bila zdravo pod kontrolom zaslugom Berlusconijeva ministra financija Giulia Tremintija, državni se deficit kreće na oko četiri posto BDP-a, za razliku od francuskih šest, banke su solventne, a prosječna nezaposlenost je na relativno zadovoljavajućih osam posto. No taj privid stabilnosti danas se ispostavlja kao poguban. Ispod njega ključa golemi javni dug od 120 posto bruto domaćeg proizvoda, nezaposlenost mladih je na 30 posto, pozamašan broj ostalih puže na minimlacu, plaće u najboljem slučaju stagniraju već godinama, a javnim prostorom defiliraju sise i guze, kirurški frizirane hostese i besmisleni progoni vještica kao što su - je li netko komunist ili nije.

Italiju također pogađa paraliza neuvjerljive alternative. Premda je ljevica požnjela nezapamćeni uspjeh na izborima u Milanu, i sama je potresena nizom skandala. Od seksualnih ispada predsjednika okruga Lazio ili gradonačelnika Bologne, do muža ljevičarske senatorice Finocchiaro koji je novac stranke trošio na svoju IT tvrtku. Da ne pričamo kako je još svježe sjećanje na Prodijevu vladu koja je jednako tako pokleknula pred provedbom reformi 2008. godine.

Italiji trebaju novi mladi ljudi s idejom i disciplinom. Bit će ih teško pronaći s obzirom na to da su zakopani u papirologiji zavoda za nezaposlene ili u drugoj varijanti, ostvaruju svoje potencijale negdje u inozemstvu. Jest da su majstori dizajna, ali trulu materiju političkog i gospodarskog mentaliteta koja propada već dugi niz godina više neće spasiti nikakav brendirani potpis.