Italija, čini se, polako, ali sigurno ide prema grčkom kraju. Vlada premijera Berlusconija hitno je donijela novi paket mjera ususret sastanku skupine G20, u isto vrijeme cijena zaduživanja zemlje ponovno prelazi šest posto. Problem je što predložene reforme ponovno zaobilaze kritične strukturalne promjene – reformu zakona o radu, mirovinsku reformu i poreznu politiku
Što Berlusconija više pritišću Bruxelles i financijska tržišta, to on preciznije izbjegava učiniti nužno. Jučer navečer vlada je sastavila dodatni program reformi koje se ciljaju na prodaju državne imovine, pojednostavljivanje birokratskih mehanizama i infrastrukturne projekte, no ni traga temama koje su korijen nepovjerenja financijskih tržišta glede Rima – reformi mirovinskog sustava i zakona o radu te porezne politike.
Talijanski je premijer već za nedavni povijesni samit europskih lidera morao sastaviti domaći zadaću i pojaviti se s novim i radikalnijim prijedlozima za oživljavanje gospodarstva. Javnost nije uspjela saznati sadržaj papira sastavljen kao popis obećanja. Sada, tjedan dana kasnije, Berlusconi ponovno dolazi na samit gdje se očekuje da elaborira detalje svojih novih reformi. Rezultat je poražavajući – nijedna intervencija u domene koje su Italiju smjestile u crveno i zbog čega joj u bliskoj budućnosti prijeti nesolventnost. K tome, treba tek vidjeti hoće li ovakav mršavi program izlaska iz krize proći parlamentarnu ratifikaciju, prenosi Wall Street Journal.
Prodaja državne imovine u zemlji koja je dužna 1.900 milijardi eura neće značiti bogzna što, osim što će dodatno razjariti glasačko tijelo koje će gledati prodaju nacionalnih dragulja bez ikakvog efekta na nizvodnu putanju zemlje. No, koliko god Berlusconi djelovao nonšalantno i usporeno, za vratom mu stoji neobično jak lobi sindikata i lijevih stranaka koji čini sve ne bi li zakon o radu ostao nedirnut. Prava stalno zaposlenih iznimno su zaštićena, otkazi skoro pa nemogući. A propos porezne reforme, već smo pisali kako Italija okvirno gubi 440 milijardi eura godišnje na sivoj ekonomiji i biznisu mafije koja u južnom dijelu države ima skoro pa monopol u sektorima poljoprivrede i transporta. Sjever Italije stoji neočekivano dobro. Tek je tri posto nezaposlenih, no možda tome pridonosi činjenica da je većina odlivenih perspektivnih i naobraženih mozgova upravo iz sjeverne regije.
Predsjednik Giorgio Napolitano gubi strpljenje i šansa za raspuštanje parlamenta, za što ima ovlasti, postaje sve izglednija. Problem sa smjenom Berlusconija je taj što je talijanska opozicija razjedinjena. Neki analitičari zazivaju tehničku vladu, poput Duncana McDonnella iz političkog instituta u Firenci. Pitanje je, doduše, koliko je - i da li uopće - ostalo vremena za obrtanje smjera.
