Turska je odmah skočila na noge jer se zabrinula da bi na tom prostoru utočište naći pripadnici Kurdske radničke stranke (PKK) koji od 1984. vode otvoreni rat protiv vlasti u Ankari. No bitno je veći problem od ovog, koji je Turska prevenirala povijesnim posjetom ministra vanjskih poslova Ahmeda Davutoglua iračkom Kurdistanu, moguće prelijevanje sirijskog sukoba u susjedni Libanon.

Službeni Damask smatra da je Libanon, koji Sirija geografski okružuje i jedina je stvarna prepreka libanonski planinski masiv poznat po cedru, nasilno odvojeni dio te države (sličan je argument iskoristio Sadam Husein, bivši irački diktator, kad je 1990. krenuo u invaziju na Kuvajt). Libanon, taj biser Mediterana, etnički je, kulturološki i religijski Sirija u malom, samo što se uspio, zahvaljujući velikoj zaradi od turizma i lučkog prometa, razviti u samostalnu i bogatu državu. Unutarnje razmirice između muslimana šijita i sunita te kršćana i Druza, uz zamjetnu potporu izvana (kako sa Zapada tako i iz Sirije i Irana), odvele su tu zemlju u krvavi građanski rat koji je bjesnio od 1975. do 1990. godine. U taj su se sukob aktivno uključili Izrael i Sirija, a brojni ostali zainteresirani djelovali su iz prikrajka.

Kad je pak rat konačno završen, sve su se strane snage povukle osim Sirije koja je ondje ostala sve do 2006. kad je konačno, pod snažnim međunarodnim pritiskom nakon atentata na bivšeg premijera Rafika Haririja, morala povući svoju vojsku. To je ubojstvo do danas ostalo nerasvijetljeno iako je UN formirao poseban sud i istražno tijelo koje je namjeravalo optužiti neke od dužnosnika Hezbolaha, šijitske militantne skupine koja se jedina nakon građanskog rata odbila razoružati. Hezbolah je financijski i vojno potpomagan od Irana i Sirije, a politički je ostvario dovoljnu snagu da kontrolira značajan dio vlasti u Libanonu. Naime, nakon građanskog rata je postignut dogovor da suniti, kršćani i šijiti dijele vlast u toj zemlji što je dovelo do određenog konsenzusa: nijedna strana nije dovoljno snažna da sama preuzme vlast, a međusobno se kontroliraju pa Libanon kako tako funkcionira.

Nakon izbijanja rata u Siriji došlo je do ozbiljnih podjela, jer je Hezbolah, zajedno sa šijitima, kako bi odgovorio zahtjevima Irana, stao čvrsto uz vlast sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, suniti su pak stali uz svoje suvjernike pobunjenike, a kršćani su nastojali biti neutralni kako bi što bolje sačuvali svoj položaj (jednako su tako isprva reagirali i kršćani u Siriji koji se boje da bi im neki novi islamistički režim bio izrazito neprijateljski).

Kad bi se pak sukob iz Sirije otvoreno prelio na Libanon, morao bi reagirati Izrael kako bi zaštitio svoje sjeverne granice koje s libanonske strane kontrolira Hezbolah s kojim je vodio rat 2006. u kojem nije pobijedio. U Libanonu postoji i značajna skupina palestinskih izbjeglica koji bi se također radikalizirali, a Egipat bi svakako nastojao ojačati svoj utjecaj preko sunita. Zbog Izraela, cijelo stanje ne bi mogla mirno promatrati Amerika, a uključila bi se i Francuska zbog svoje povijesne kolonijalne uloge. U tom bi slučaju prijetio novi građanski rat koji bi dodatno zakomplicirao stanje u regiji. A nije isključeno ni da će konačni ishod u Siriji kakav god bio, a u ovom trenutku nitko ne može procijeniti kakav će biti - raspad države, neka nova federacija, izazvati nove tenzije u Libanonu. Posebno ako rezultat rata u Siriji ne bude po volji Iranu koji bi preko Hezbolaha mogao pokrenuti nove nemire i tako cijelu regiju i dalje držati u ratnom stanju. Naime, sirijske vlasti nemaju dovoljno snažan sigurnosni aparat koji bi mogao jamčiti stabilnost, u stvari najjača oružana organizacija nije vojska već Hezbolah.

A sirijski se sukob već snažno odražava na Libanon. Prije par mjeseci su izbili sukobi u graničim područjima koji su se proširili i na drugi grad po veličini Tripoli, ali su uspješno zatomljeni. No promatrači upozoravaju na sve veći broj militanata koji prolaze ovim prostorom, a preko sjevera Libanona sirijskim pobunjenicima stiže velika količina logističke podrške - hrana, oružje. Ranjeni se pobunjenici liječe u libanonskim bolnicama, više desetaka tisuća Sirijaca sigurnost pred ratnim sukobima potražilo je upravo u Libanonu i ondje predstavljaju tempiranu bombu koja bi mogla svaki čas eksplodirati. Posljednje vijesti govore da su počele otmice izbjeglih Sirijaca kako bi se osiguralo oslobađanje Libanonaca koji se bore na Asadovoj strani, a sve je posebno zabrinula informacija da je bivši ministar u libanonskoj vladi uhićen jer je planirao napade kojima bi potaknuo vladu da otvoreno podrži Asada.

No moguće je da se ipak sačuva status quo, jer su sve libanonske političke snage svjesne da bi im bilo kakvo zaoštravanje oslabilo položaj. Stoga u ovom trenutku na međunarodnoj sceni vlada konsenzus da na svaki mogući način treba očuvati stabilni Libanon. No pitanje je koliko će to biti moguće ako Sirija, što nije teško za očekivati, potone u kaos i bezvlađe. Tada će svi akteri, a posebno Iran, nastojati ostvariti svoje ciljeve, a u Libanonu je dovoljan jedan krivo ispaljeni metak da izbije sukob čije je dosege teško predvidjeti.