Da netko u Hrvatsku dolazi raditi u znanosti, zvuči otprilike isto kao da dolazi kod nas brati banane. No, nekim čudom, nešto banana ipak ima i zahvaljujući tome razgovarao sam s ruskom biologinjom Olgom. Cura se profesionalno bavi proteinima, no mi smo se, prije svega, bavili visokim petama, zagrebačkom klaustrofobijom i prejednostavnim ljubavnim vezama. Nije da se ne tiče biologije...
Olga Zaitseva obožava svoj novi posao u Hrvatskoj. Stvarno. Cura iz Novosibirska proučava šećere na proteinima za Genos d.o.o, surađuje na opsežnom međunarodnom projektu i zapravo se i sama pomalo čudi što se sve to dešava nigdje drugdje nego u Zagrebu, gradu koji i nije nešto na glasu kao znanstveno-istraživačko stjecište, da se izrazimo pristojno cinično. Proteini na stranu, ostatak Hrvatske Ruskinji pričinja ipak nešto skromnije zadovoljstvo, što i nije tako loše. Manjak entuzijazma uglavnom proizvodi višak percepcije. Olga je prepuna dojmova, među kojima je najupečatljiviji taj da žene kod nas ne nose visoke pete. Nije joj jasno, ali joj se totalno sviđa.
'U Rusiji su visoke pete obavezne. Kod vas čak i najušminkanije cure nose ravan đon. Ne znam, malo me to začudilo. Nisam tipična Ruskinja, ne nosim štikle, tako da mi se to sviđa. Baka me uvijek korila zato što hodam nenašminkana i bez peta jer da se neću nikada udati. Vi ste puno opušteniji u odijevanju, a posebna pohvala ide muškarcima. U Rusiji se oblače kao propaliteti, ovdje imaju puno više stila. Općenito, muškarci koji se kod nas više brinu o sebi, dobivaju etiketu metroseksualca ili geja', započinje Olga niz svojih hrvatskih reminiscencija.
Kaže da je puno lakše biti žena u Hrvatskoj nego u Rusiji. Manje su opterećene izgledom. Na sibirskim stepama, naprotiv, moraju biti savršene 25 sati dnevno. To je jedini način da im se netko obrati s poštovanjem: 'U Hrvatskoj osjećam takav respekt... nisam to očekivala. I nemaš onaj osjećaj da su tipovi ljubazni i uslužni samo zato što žele spavati s tobom. U Rusiji muškarac uvijek mora dominirati. Dokazivati da je superioran. Ovdje se ne moram konstantno boriti za svoje mjesto.' Super, Olga je lišena kopulacijskog pritiska, no hrvatska ljubaznost ide još dalje... možda predaleko: 'Imam osjećaj da ste previše rezervirani. Nakon radnog vremena ljudi se pokupe svaki na svoju stranu i uglavnom se ne druže izvan davno uspostavljenih krugova.'
Biologinju je sve to navelo da se zamisli nad logikom kojom Hrvati stvaraju svoje odnose te je iznjedrila zaključak da su kod nas veze prilično jednostavne i opuštene: 'U Rusiji je sve to tako komplicirano. Vrlo je teško naći pravu osobu i sve što si pročitao o nemogućim ljubavima kod Tolstoja i Dostojevskog, stvarno je istina. Vi kao da nemate problema naći partnera. Kod nas je sve to puno bolnije.'
Prelazeći na aseksualne teme, upitao sam za blic usporedbu hrvatskog i ruskog stanja u znanosti. Veli da smo tu negdje, s tim da je prednost Rusa što barataju s puno više novca i radnih mjesta, dok ih mi šamaramo po pitanju blizine europskih središta i brzini nabavke pojedinih materijala za rad. No i to je ograničeno na profesionalno polje djelovanja. Za druge stvari, poput komercijalne elektronike i gadgeta tipa iPad, bolje joj je naručivati od doma. Rusi ne plaćaju carinu.
Olga, nećemo joj zamjeriti, ne voli nešto kunu. Prva stvar koju bi mijenjala kod braće Hrvata je promjena kune u euro. Informira me da je u čitavoj Rusiji samo na dva mjesta moguće promijeniti rublje u kune - St. Petersburg i Moskva. Promijenila bi i našu uočljivu nezainteresiranost za strance: 'Rusi su po tom pitanju svarno znatiželjniji. Postavljaju više pitanja. Naravno, nema previše stranaca u Novosibirsku'... ali nema ih ni u Zagrebu, nadovezujem se. Socijalnu rupu Olga popunjava odlascima na Sljeme, trčanjem po Maksimiru, odlaskom u katedralu (bez obzira na to što je ateistkinja) i bicikliranjem po Novom Zagrebu koji je ružnoćom romantično podsjeća na njezin rodni grad.
Cura priznaje da ima sjajan posao, ali već nakon sedam mjeseci Zagreba napamet zna – ne može se dugoročno zamisliti u našoj metropoli. Bez obzira na činjenicu da joj je postdoktorski staž u Genosu izuzetna prilika za napredovanje i da praktički radi u jednoj od najboljih znanstvenih institucija u Hrvata. Napredak u njenoj struci ionako zahtijeva učestalo seljenje, a i nije da nam je grad nešto dinamičan. Kaže Olga da je Novosibirsk, daleko usred sibirskog ništavila, puno življi...
S jedne strane osamljenost, s druge sloboda. Život u Hrvatskoj dao joj je dva oprečna i paralelna osjećaja i bit će tako još godinu i pol dana. Držimo fige da pretegne potonje.
