Kako u današnje konformističko vrijeme prenijeti Kristovu poruku – zagrli križ i nosi ga, ne traži prečace, laka rješenja. 'Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako', kaže Isus u Evanđelju po Mateju. Kako križ može biti sladak? Zvuči to kao mazohizam.

Govor o patnji i žrtvi ne može biti sladunjav i primamljiv. Teško su to razumjeli i ljudi Isusova vremena, a još teže razumiju danas, jer činjenica je da je u dijelu svijeta u kojem živimo standard puno bolji nego što je bio onda. Naš hrvatski narod, koliko god bio siromašan, spada među 20 posto najbogatijih država svijeta. Teško je govoriti o žrtvi kada se jako velik naglasak stavlja na uživanje tijela i tjelesne ugode. S druge strane, ako ijedna vjera daje poštovanje samoj materiji, a tako i tijelu, to je kršćanstvo jer se u kršćanstvu Bog utjelovio i uzeo ljudsko tijelo da bi time pokazao blizinu i ljubav prema nama. Tu se treba pozvati na Isusovu poruku da ne živi čovjek samo o kruhu, već od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Drugim riječima, čovjek ne živi samo od tijela, nego je itekako važan duh. To često ljudi razumiju tek onda kada se na neki način zasite različitih tjelesnih užitaka i kada u njima ne nađu ono za čime su ustvari čeznuli, za istinskom radošću. Tu se onda otvara prilika da počnu shvaćati da nije sve samo u zadovoljenju tijela i dizanju standarda.

Isus uzima križ na sebe. Izranjen je, pada tri puta pod njim i diže se. I opet ga uzima u ruke.

Uvjeren sam da je Isus pao i više puta. Kršćanska pobožnost zabilježila je tri pada. Ono što je zajedničko svim tim padovima novo je ustajanje. To je slika fizičkog pada kao simbola teškog života, a slika je i duhovnog pada. Kada ulazimo u grijeh, nije poanta u tome što je čovjek grešan. To svi znamo. Isus nam pokazuje da se iz svakog grijeha može dići. I treća poruka je da se Isus diže svaki put na putu do potpune smrti, ali znamo da zadnju riječ nemaju Veliki petak i Kristova smrt, već Uskrs.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Isus ulazi u Jeruzalem, dočekan je poput kralja. Ljudi mu kliču, pozdravljaju ga palminim granama, da bi samo nekoliko dana nakon toga klicali: 'Raspni ga!' Je li ta prevrtljivost i danas prisutna?

Vrlo je lako manipulirati masama. Pitam se kao čovjek, ne samo kao svećenik, kako je moguće da se taj isti narod koji je osjetio Isusovu brigu i ljubav okrene protiv njega. Oni su bili oduševljeni Kristom koji se brine za potlačene, koji štiti bludnicu i koji grešnicu ne doživljava kao grešnicu, već u njoj vidi dostojanstvo žene, koji potajno razgovara s intelektualcem Nikodemom i ima razumijevanja što ovaj skrivećki dolazi k njemu, koji onom cariniku koji je bio odbačen od svih daje novu šansu... To su ljudi kod Isusa prepoznali i htjeli su ga za svoga kralja, jer im je na prvom mjestu bilo važno da se konačno oslobode Rimljana, a vjerujem da su u njemu vidjeli i prijatelja, no niti pet dana od toga taj isti narod viče: 'Raspni ga, raspni ga!' Zanimljivo, koliko god je bilo i onih pozitivnih preporuka Pilata koji je rekao: 'Zar kralja vašeg da razapnem?', kao da im želi osvijestiti sve ono što su govorili za Cvjetnicu, lobi koji je inspiriran čuvanjem vlastitih stolica kaže - ako Rimljani primijete da narod više sluša Isusa nego nas, mi ćemo izgubiti upravu nad narodom. Narodom se može vrlo lako manipulirati, pogotovo danas, kada su načini uvjeravanja puno sofisticiraniji. Bog je nemoćan pred našom slobodnom voljom. On neće prekršiti darovani dar. Osim što nam je dao život, dao nam je mogućnost slobodne volje pa iako ona vodila u propast. I zato je dužnost svakog čovjeka da bude budan, da se ne da zavesti, da neprestano propituje i istražuje – to je možda najveći doseg kršćanstva.

Isus je bio žrtva tadašnjih složenih političkih okolnosti u Palestini. Pilatu kao predstavniku Rima bilo je važno održati kakav-takav mir. Iako je znao da narod osuđuje nevinog, dao im je da biraju između kriminalca Barabe i Isusa. Je li to bio politički pragmatizam?

Neću ulaziti u politiku, ali da se nažalost u osudama nevinih ljudi i zbog vlastitog interesa i čuvanja vlastitih fotelja povijest ponavlja, to je tako očito. I da se žrtvuje čovjeka koji nije ništa skrivio. Tu su pokleknuli, jer je u centru bio ego, vlastiti probitak. Takve šprance vidljive su danas na raznim razinama, kako u politici tako i drugdje. I sam sam čovjek u javnom životu i susrećem se s tim, neću reći da sam i sam pošteđen možda koji put takvih osobnih interesa, ali ono što meni kao vjerniku daje nadu jest ako je to moj Bog prošao, onda ću to vjerojatno prolaziti i ja. S jedne strane to da koji put nekoga nevinog osudim, a s druge strane da i sam dobijem neku optužbu i kaznu, a da za to nisam kriv. Mene to ne baca u očaj i malodušje - ako je to prošao moj Bog, znam na koji se put trebam vraćati. Vjerujem da u konačnici dobro pobjeđuje.

Iako su apostoli prije nego je Isus uhićen govorili da će biti uz njega bez obzira na sve, a u tome je najglasniji bio Petar, upravo je on Isusa zatajio tri puta. Unatoč tome, Petar nakon Isusove smrti postaje pravi misionar koji biva razapet u Rimu. Na tom slabom Petru utemeljena je i Crkva. Zašto?

Meni je Petar jako drag prvenstveno zbog toga što je Petar, sa svim svojim manama, mogao postati papa - onda na neki način ima šanse i za mene i za svakog čovjeka. Ne mislim na to da postanemo pape, naravno, već mi je ohrabrujuća spoznaja da nestalni čovjek može kod Boga tako daleko 'dogurati' jer ljubi. Petar je čovjek akcije, čovjek koji ne sjedi skrštenih ruku pa iako koji put otišao krivo, u konačnici je kod njega ključna ljubav. Nakon Isusova uskrsnuća Petar ne zna kamo bi, zbunjen je. Isus tada tri puta pita Petra: 'Ljubiš li me više negoli ovi?' To je odgovor na sve. Nije važna Petrova nestalnost, to što se hvata mača i što bi se tukao za Isusa, a kada zagusti, tri puta ga zataji, što je prevrtljiv i ne razumije Isusa do kraja. Ono što je konstanta kod Petra to je da on ljubi Isusa više nego drugi. Gledajući iz Petrove kože, on se trudi da Isusa ljubi najviše. Govoriti o Bogu, a ne razmišljati o ljubavi, nema uopće smisla. I to je Petar dokazao svojom mučeničkom smrću.

Tri postaje Križnog puta posvećene su ženama. Jedna od njih Isusovoj majci Mariji, koju susreće na svom krvavom hodu prema Golgoti. Potom Isus susreće jeruzalemske žene koje nariču nad njegovom patnjom, a onda i Veroniku, koja mu briše krv i znoj s lica. Uz Isusa su do kraja njegova Marija, Marija Magdalena, Marija Kleofina i apostol Ivan. Koja je uloga žena u Isusovu hodu prema uskrsnuću?

Neki govore da je po ženama ušao grijeh. Jest, đavao je prvo razgovarao sa ženom Evom, koja je potom nagovorila svog muža na grijeh, ali po ženi je ušlo i spasenje. Po Mariji, njezinim pristankom na Božji plan, a Josip je kao muškarac u drugom planu. Prva osoba kojoj se Bog ukazao jest žena, Marija Magdalena. Jedini kojeg je vidio prije nego je uzašao na nebo ponovno je Marija Magdalena. Neki to interpretiraju kao da je Isus bio u ljubavnom odnosu s njom. I u pravu su, to je ljubavni odnos, no ne u onom smislu u kojem mi prizemljujemo ljubav. Ova ljubav je agape. Ne ustručavam se govoriti o ovom ljubavnom odnosu između Isusa i jedne žene, jer rado bih i sam htio biti u ljubavnom odnosu s Bogom. Ako je itko dao dostojanstvo ženama, onda je to kršćanstvo i ako toga nema, netko ne živi svoju vjeru ili se skriva iza nečega drugog. Sjetimo se samo razgovora Isusa sa Samarijankom. U ono vrijeme to je bilo toliko radikalno i napredno. Sa ženama se u javnosti nije smjelo razgovarati, pogotovo ne s pripadnicom drugog naroda, a Isus se služi upravo tom ženom - koja je uz to imala pet muževa - da preko njezina svjedočanstva otvara srca njezinih sumještana. Zanimljiv je naš Bog!

Pokraj Isusa, na dva druga križa razapeti su razbojnici. Jedan ostaje zao do samog kraja, dok se drugi, vidjevši Isusovu muku, skrušeno kaje i moli da ga se Isus sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Isus mu odvraća: 'Već danas ćeš biti sa mnom u raju.' Znači li to da svatko tko se skrušeno pokaje, bez obzira na to kakav je bio, ima šanse i pravo na Božje milosrđe?

Tu ću vam ispričati jednu priču koju često volim spominjati. Tu su dva razbojnika, dva grešnika koja su bila razapeta s Isusom. Za tog desnog razbojnika netko je lijepo rekao: 'To je čovjek koji je cijeli život krao i na kraju je ukrao nebo', pjesnički rečeno. A ja bih rekao ovako - obojica su u tom trenutku veliki patnici jer smrt razapinjanjem jedna je od najtežih smrti, u konačnici se umire gušenjem, zbog otežanog disanja. Jednom patnja pomaže da pročisti svoj život i pokaje se, a drugog nažalost još više učvršćuje u njegovoj jadnosti i grešnosti. On je prigovarao i na neki način proklinjao i rugao se Isusu. To možemo vidjeti i u današnjem svijetu - neki kada pate dožive katarzu, odnosno pročišćenje, pa se počnu mijenjati na bolje, a neki u toj svojoj patnji još i brojne druge uvlače u zlo. Tu se vraćamo na našu slobodnu volju koju Bog poštuje.

Počeli smo križem, a završavamo Uskrsom. Koja je poruka Isusova uskrsnuća?

Bog silno voli čovjeka, Bog sve zna i da je Bog znao drugi put, sigurno bi nam ga pokazao, no on nam je pokazao put križa te da se do radosti Uskrsnog jutra dolazi preko Velikog petka. To treba naglasiti - da ne treba isključiti križ koji je sastavni dio Kristova uskrsnuća. Nadalje, Kristovim uskrsnućem vidi se velika radost i to je važno poručiti današnjem čovjeku koji često pati na različite načine. Patnja ne mora biti nužno fizička, može se manifestirati i kao osjećaj napuštenosti, kao što je Isus osjećao kada je zavapio: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' On je htio proći i kroz taj osjećaj napuštenosti, kako bi pokazao blizinu sa svakim patnikom. No Kristova patnja i svaka naša kada se preda u Božje ruke rezultira uskrsnućem. Smrt je pobijeđena, život ponovno vlada. Više ništa nije isto. O tome bismo trebali razmišljati u brojnim našim depresijama i podčinjenostima, kada nam se brojni žele nametati i učiniti nas ovisnima. Krist u svemu oslobađa, on neprestano nudi, a mi smo ti koji odabiremo. Uskrs je pobjeda života nad smrću, pobjeda ljubavi nad mržnjom.