Prvi procijenjeni iznos troškova preuređenja zgrade sagrađene u 19. stoljeću, nekadašnje Plućne bolnice, u vikarijat s novoizgrađenim aneksom u dvorištu, bio je 24 milijuna kuna. Danas je cifra više nego udvostručena - na 50 milijuna kuna. Proglašavajući vikarijat važnim za Osijek, središte jedne od najnerazvijenijih hrvatskih regija, nadbiskupija je od početka primala donacije visoke vrijednosti. Zgrada je dobivena u postupku povrata crkvene imovine besplatno od države, pri čemu je Osječko-baranjska županija odmah 2007. donirala 300 tisuća kuna, sljedeće još 200 tisuća, a Grad Osijek također 300 tisuća kuna. Vodstvo biskupije, poput pomoćnog biskupa Đure Hranića, u medijskim nastupima pozivalo je tvrtke i privatne donatore da također uplate novac pa su tako npr. primili 100 tisuća eura od jednog iseljenika iz Njemačke.

Tim novcem opremili su luksuzne apartmane za dva biskupa i sedam svećenika, salone za primanja, kuhinju, blagovaonicu, noćnu kapelu i četiri gostinjske sobe. Kako je Jutarnji list lani otkrio, podovi u unutrašnjosti prekriveni su sjajnim kuhanim bagremom, kupaonice porculanom i kaljenim staklom i pozlaćenim slavinama, na stropovima su također pozlatama ukrašeni lusteri, za jedan kat ugrađen je lift, a rukohvati na stepeništu napravljeni su od hrastovine, stepenice su mramorne, a pločice u hodniku rezane na specijalne dimenzije.

Raskoš na obroncima Krndije

Osječko-baranjska županija jedna je od najzaostalijih regija u Hrvatskoj s uništenom industrijom, stopom nezaposlenosti od 27 posto, gdje živi desetina svih nezaposlenih u Hrvatskoj, ali tako teška gospodarska situacija Katoličku crkvu ne sprečava da ljudima pokaže svoje materijalno bogatstvo. Primjera radi, na brijegu, u okružju prirodne šume, u blizini sela Đakovačka Breznica, općina Levanjska Varoš, na jugoistočnim obroncima Krndije, smjestio se Karmel sv. Josipa. Dvometarske ciglane zidine opasuju zdanje koje se sastoji od dvije bočne kupole, popločanog prilaza i jednokatne četverostrane zgrade koja omeđuje prostrani atrij s vrtom u unutrašnjosti.

Tijekom tportalova istraživanja o imovini Đakovačko-osječke nadbiskupije 2011. i početkom ove godine pokušali smo jednog ljetnog do podneva ući u samostan radi razgledavanja, ali na poziv zvona na vratima pojavio se stariji gospodin i predstavio kao otac jedne od štićenica samostana. 'Ne, nitko ne želi razgovarati s novinarima', rekao je ljubazno sijedi čovjek i nasmijao se.

Izvana, samostan izgledom i veličinom podsjeća na dvorac, a unutra u luksuznoj osami dalje od pogleda običnog svijeta živi samo 26 redovnica, koje su sredstva za gradnju velebnog objekta dobile od lokalne zajednice, javnih poduzeća i države, znači poreznih obveznika. Njegovu veličinu ilustrira i podatak o trajanju gradnje punih 14 godina – od sredine 1996. do posvete 2010. godine.

Samostan je izgrađen bespravno, tek kasnije je legaliziran, ali s tornjevima dva kata višim od visine propisane građevinskom dozvolom. Građevinska dozvola odobrava 'izgraditi jednokatnu građevinu s podrumom pratećim sadržajima i kapelicom – samostan veličine 63 puta 41 metar'. Međutim, s prilazne ceste i na našim fotografijama vidljivo je da su tornjevi trokatni, a ulazna zgrada dvokatnica s dodatnim stambenim potkrovljem.

Nakon pitanja Ministarstvu zaštite okoliša o gradnji višoj od jednog kata građevinska inspekcija krajem 2011. otišla je u Breznicu, ali nije vidjela trokatnicu i 'utvrdila da nema povrede Zakona o prostornom uređenju i gradnji', izvijestila je glasnogovornica ministarstva.

Sestra Karmela, poglavarica samostana, u telefonskom razgovoru visinu tornjeva nije htjela komentirati. 'Imamo sve uredne papire što se tiče dokumentacije, gradnje i samostana, ali rekla sam vam da mi nikakve podatke ne želimo davati. Nemamo što skrivati, ali nema potrebe o tome pisati.'

Radi usporedbe u ovom samostanu živi samo 22 redovnice, za dvije manje od broja osoba u spomenutom daleko manjem prostoru za beskućnike, Domu sv. Vinka u Osijeku, ali poglavarica ni to ne želi komentirati. 'O nama je sve poznato onima kojima treba biti poznato. Mi za novine ne želimo nikakve podatke davati, jer se danas jako puno toga zloupotrebljava. Zato ništa nismo odgovarali na vaš dopis. Koliko mi prostora imamo i kako je iskorišten, to je stvar ove kuće, to nije stvar za medije', tvrdi poglavarica bosonogih karmelićanki.

Nepregledne crkvene šume i milijuni dobiti

Oko samostana, prostire se šumsko bogatstvo nadbiskupije - 12 tisuća hektara šuma. Najviše, gotovo polovicu stabala čini hrast kitnjak, slijede bukva i grab te u manjem broju hrast lužnjak, cer i ostale vrste. Posljednjih pedeset godina, do kraja 2010. o tom području brinulo je pedeset radnika Hrvatskih šuma, a onda je država povratom imovine 12 tisuća hektara predala Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. U Hrvatskim šumama u Osijeku saznajemo da se radi o najvrednijim šumama u županiji. Iste godine nadbiskupija je raspisala natječaj za koncesionara i šume na upravljanje predala tvrtki Sunčane šume, vlasnika Jake Andabaka, hotelskog i osiguravajućeg poduzetnika.

Od Marine Popijač, direktorice Sunčanih šuma, inače supruge bivšeg ministra gospodarstva Đure Popijača u HDZ-ovoj vladi, tijekom čijeg je mandata nadbiskupila dobila šume, nismo saznali koliku koncesijsku naknadu tvrtka plaća crkvi. 'To je poslovni odnos Sunčanih šuma i Đakovačko-osječke nadbiskupije', rekla nam je Popijač u svom uredu na đakovačkom korzu. Prema izvještaju predanom FINA-i, dobit Sunčanih šuma u 2011. iznosila je 2.244.131 kuna, po čemu se može nagađati koliko je teška koncesija.

Četiri godine prije šumskog bogatstva, nadbiskupija je postala i zemljišni veleposjednik kada joj je država krajem 2006. godine predala 260 hektara poljoprivrednog zemljišta nedaleko Đakova. Nakon natječaja seljaci su izbačeni sa zemlje na kojoj su već obavili jesensku sjetvu, jer je zakup odobren velikoj poljoprivrednoj tvrtki Osatina. Stjepan Karalić, nadbiskupijski ekonom, tada je medijima izjavio da su seljaci 'novi ugovor trebali obnoviti još u kolovozu, što nisu učinili već su prošle jeseni zasijali na svoju ruku, a zakup nisu platili, čime je došlo do raskida ugovora'.

Crkvi milijuni, Glavašu podrška nadbiskupa Srakića

Pored predaje ovako vrijedne imovine, država Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji redovno plaća obnovu i održavanje sakralnih objekata. Ministarstvo kulture za obnovu objekata u Osječko-baranjskoj županiji samo 2007. dodijelilo je šest milijuna kuna. Od 29 nekretnina, deset ih pripada Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a za njihovu obnovu izdvojeno je 2,3 milijuna kuna, više od trećine. Samo za biskupsku zgradu u Đakovu pola milijuna kuna, a za crkvu Sv. Petra i Pavla u Osijeku gotovo isti iznos kao, primjerice, za stari grad Tvrđu u Osijeku. Izvještaji o ugovorenim projektima na web-stranicama Ministarstva kulture pokazuju da se slično ponavlja svake godine.

Osječko-baranjska županija u studenome 2010. u samo u jednom navratu odobrila je 548 tisuća kuna za četrdeset objekata Đakovačko-osječke nadbiskupije, a istovremeno za crkve drugih vjerskih zajednica 37 tisuća kuna. Privrženost županijske vladajuće stranke HDSSB-a i nadbiskupije je javna tajna pa je tako, primjerice nadbiskup Marin Srakić 2006. u zatvorskoj bolnici posjetio osnivača te stranke Branimira Glavaša, naknadno pravomoćno osuđenog za ratne zločine na osam godina zatvora. Glavaš je, usput, nakon bijega od hrvatskog pravosuđa završio zatvoru u Mostaru u susjednoj BiH.

Grad i županija financiraju, a Caritas skuplja donacije

Budući da Đakovačko-osječka nadbiskupija objedinjava 192 pravne osobe, od župa do Caritasa, financiranje je vrlo raznoliko. Akcijom 'Blaženije je davati nego primati' osječki Caritas pozvao je građane da doniraju novce i robu za siromašne i njihov smještaj u Domu sv. Vinka kojim upravlja Caritas. Tijekom ožujka i travnja ove godine na taj način osječki Cartias nakupio je 31 tisuću kuna i 50 tisuća kuna u robi.

Štoviše, nadbiskupija je potpuno gluha na pitanja o gradnji vikarijata sa 50 milijuna kuna i dvorca za luksuzni život 26 redovnica, javnim novcem, a preko Caritasa za potrebe siromašnih prikuplja novac od građana i poduzeća.

Ugovori s Vatikanom iz doba Franje Tuđmana

Prema podacima Državne revizije o izvršenju državnog proračuna u 2010. Katoličkoj crkvi država je te godine isplatila 316,7 milijuna kuna. Radi usporedbe, tijekom studentskih prosvjeda za bolje uvjete školovanja, Vlada je iznijela podatak da bi studiranje na visokim učilištima na trošak države za sve građane godišnje stajalo najviše 400 milijuna kuna, ali novca za tu namjenu ni danas nema.

Što omogućava slijevanje ovolikog novca i imovine u Katoličku crkvu? 1998. Jure Radić, tadašnji potpredsjednik HDZ-ove Vlade i predsjednik Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, s Giulijem Einaudijem, vatikanskim ambasadorom, potpisao je ugovor koji omogućava sve navedeno. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima navodi gotovo isključivo prava Katoličke crkve, a Republika Hrvatske ima isključivo obaveze. Počinje s milostinjom i darovima koje Crkva prima slobodno i bez kontrole poreznog sustava; država mora vratiti svu imovinu oduzetu tijekom bivše Jugoslavije, pronaći zamjenu ili isplatiti protuvrijednost u novcu; država mora mjesečno iz godišnjega državnog proračuna davati iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa; prvih deset godina Hrvatska je isplaćivala 20 posto više od tog iznos radi umirovljivanja dijela klera.

Možda to neće biti dovoljno? 'Na preporuku dijecezanskog biskupa državne će vlasti svake godine razmatrati, odobriti i financijski pomagati posebne programe i projekte pravnih osoba Katoličke Crkve, koji su korisni za opće dobro', nastavlja ugovor. Lokalne vlasti urbanistička rješenja moraju prilagoditi crkvenim potrebama te 'pridonositi izgradnji i obnovi crkvenih zgrada'.

Ovaj ugovor 1999. potpisan je bez sudjelovanja javnosti u donošenju odluke, a na dan potpisivanja tekst ugovora nije bio čak ni pokazan novinarima. Već dvanaest godina Hrvatska plaća Crkvi milijarde i predaje vrijednu imovinu prema dogovoru nekolicine HDZ-ovaca i crkvenjaka, a sve pod paskom ondašnjeg predsjednika te stranke Franje Tuđmana, koji je umro netom nakon potpisanih sporazuma.

Istraživanje nastalo uz poporu Danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop. Scoop ne odgovara za sadržaj iznesen u tekstu.