Među najopasnijim virusima na svijetu svakako je Marburg (MARV), nazvan po idiličnom gradiću na rijeci Lahn, u kojem su 1967. godine zabilježeni prvi slučajevi zaraze nakon kontakta laboranata s tkivom zaraženih afričkih zelenih majmuna (lat. Chlorocebus aethiops). Iste godine oboljeli od virusa Marburg registrirani su u Frankfurtu i Beogradu.

Domaćin virusa Marburg je afrički voćni šišmiš (lat. Rousettus aegyptiacus). Zaraženi šišmiši nemaju očigledne simptome bolesti, no kod zaraženih primata - uključujući ljude - razvija se ozbiljna bolest. Virus Marburg, baš poput ebolske hemoragijske groznice, uzrokuje konvulzije i krvarenja zbog oštećenja kapilara te zatajenje organa.

Razdoblje inkubacije traje od pet do 10 dana, a prvi simptomi su visoka temperatura, drhtavica, glavobolja i bol u mišićima. Potom se može pojaviti makulopapulozni osip, najčešće na prsima, leđima i trbuhu, onda i mučnina, povraćanje, bol u prsima i trbuhu, grlobolja te proljev. Slijede žutica, upala gušterače, nagli gubitak težine, delirij, šok, zatajenje jetre, jako krvarenje i multiorganska disfunkcija.

U prvoj zarazi u Europi smrtnost je bila 23 posto, ali je u Angoli 2004. i 2005. godine od 252 oboljelih umrlo 227 ljudi (90 posto). Ciljanog lijeka nema.

2. Ebola

Prvi slučajevi zaraze virusom ebole zabilježeni su u Sudanu i Kongu 1976. godine, a bolest je prepoznata u bolnici časnih sestara kod rijeke Ebole. Ta bolest ima pet podtipova nazvanih po matičnim afričkim državama ili regijama: Zair, Sudan, Tai Forest (Obala Bjelokosti), Bundibugyo i Reston. Za vrijeme epidemije smrtnost je oko 60 posto, ali može dosegnuti i do 90 posto. Domaćini virusa su majmuni i šišmiši koji su donijeli bolest u gradove.

Ebola se širi izravnim kontaktom sa zaraženim životinjama i ljudima (kroz ogrebotine na koži i sluznicu oka, nosa ili usta) s krvlju ili tjelesnim tekućinama (urin, slina, izmet, izbljuvak, majčino mlijeko i sperma) oboljelih ili umrlih, s time da se virus tamo može zadržati mjesecima nakon potpunog oporavka pacijenta. Može biti i na odjeći, posteljini, iglama i medicinskoj opremi.

Simptomi se javljaju u prosjeku od osam do 10 dana od kontakta s virusom. Inicijalni simptomi su vrućica, bolovi i opća slabost, a potom proljev i povraćanje, osip, crvenilo očiju, iznenadno unutarnje ili vanjsko krvarenje i neobjašnjive modrice. Specifičnog lijeka nema.

3. Bjesnoća

Bjesnoća je akutna zarazna bolest domaćih i divljih životinja i ljudi (zoonoza) koja se u tipičnu obliku, kao mahnita bjesnoća, očituje poremećajem svijesti, pojačanom nadražljivošću, bješnjenjem i paralizama, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji. U 99 posto slučajeva zarazu na ljude prenose psi.

Tipičan oblik bjesnoće, uz hiperaktivnost, očituje se u hidrofobiji (strahu od vode) i ponekad aerofobiji (strah od zraka, osobito od propuha). U atipičnu obliku bolesti, kod tihe bjesnoće, nema bješnjenja, nego najprije nastaju pareze i paralize, s time da se prvo paraliziraju mišići oko ugriza ili ogrebotine. Koma nastupa postupno, a krajnji ishod je smrt. Ovaj oblik bolesti nastupa u oko 20 posto slučajeva i često se pogrešno dijagnosticira zbog izostanka inicijalne prijave liječniku.

Uzročnik je bolesti virus iz skupine rabdovirusa koji se, nakon umnažanja u živčanim stanicama središnjeg živčanog sustava, razmnožava u slinovnicama i sa slinom, prilikom ugriza, prenosi s bolesne na zdravu životinju ili čovjeka. Inkubacija može trajati od nekoliko dana do više godina, a obično od dva do osam tjedana. Bolest je neizlječiva i redovito, približno za pet dana, nastupa smrt gušenjem zbog paralize mišića za disanje.

Prvo cjepivo za ljude načinio je Louis Pasteur 1885. Životinje, u prvom redu psi, cijepe se protiv bjesnoće ponajprije radi sprečavanja prijenosa bolesti s divljih životinja na ljude, zaključuje Hrvatska enciklopedija. U Hrvatskoj je bjesnoća neprekidno prisutna od 1977. godine, a glavni prenosilac je crvena lisica. Nakon napada zaražene životinje primjenjuje se pasivna imunizacija imunoglobulinom i cijepljenje protiv bjesnoće, s time da prvu dozu cjepiva i imunoglobulin treba primiti što je prije moguće. Antirabične ambulante nalaze se pri županijskim zavodima za javno zdravstvo.

4. HIV

Bolest uzrokovana virusom humane imunodeficijencije (HIV), ako se ne liječi, nezaustavno napreduje u svih zaraženih do stanja potpuno uništena imunološkog sustava i pojave sindroma stečene imunodeficijencije (AIDS). Procjenjuje se da je od početka epidemije virusom HIV-a u 1980-ima umrlo više od 32 milijuna ljudi, a zahvaljujući lijekovima, širom svijeta danas s HIV-om živi oko 38 milijuna ljudi, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije.

Glavni je put prijenosa spolni kontakt; HIV se nalazi u krvi, spermi, sluzi rodnice i vrata maternice zaražene osobe, u količini koja je dovoljna za zarazu druge osobe. Premda je prijenos homoseksualnim kontaktom bio najčešći oblik spolnog prijenosa u SAD-u, heteroseksualni je prijenos najčešći način zaraze širom svijeta, osobito u siromašnim afričkim zemljama. Drugi je značajan način prijenosa prijenos krvlju. On je danas najčešći u ovisnika o drogi koji upotrebljavaju iste štrcaljke, igle i pribor za uštrcavanje, podsjeća Hrvatska enciklopedija.

U prvoj fazi, tri do šest tjedana nakon dodira s virusom, simptomi mogu biti vrućica, glavobolja, malaksalost, bolovi u mišićima i zglobovima, upala ždrijela, mučnina, gubitak teka i crvenkast osip, a često je prisutno simetrično povećanje limfnih čvorova, osobito na vratu. Rana simptomatska faza HIV-bolesti uključuje noćno preznojavanje, proljev i mršavljenje, uz promjene na koži i sluznicama, tuberkulozu, bronhitise i bakterijske upale pluća, anemiju, limfopeniju i trombocitopeniju. Srednja faza uključuje tumore i demenciju, a u posljednjoj fazi infekcije atipičnim mikobakterijama, primarni limfom mozga, sindrom propadanja, progresivnu bolest mozga te agresivni oblik Kaposijeva sarkoma.

5. Ptičja gripa

Različiti podtipovi ptičje gripe redovito prouzroče paniku u javnosti, što je opravdano s obzirom na to da je stopa smrtnosti oko 70 posto, izvještava Deutsche Welle. Iako, rizik od H5N1, jednog od najpoznatijih podtipova, zapravo je nizak jer se zaraza dokazano širi samo izravnim kontaktom s peradi. Stoga se najviše slučajeva oboljenja zadržava u Aziji, u kojoj ljudi najčešće žive u neposrednoj blizini kokošinjaca.

Prijenos podtipova H5N1 i H7N9 s čovjeka na čovjeka nije dokazan, ali čak ako je i postojao, sa sigurnošću se može reći da ti virusi ptičje gripe za sada nemaju epidemijski potencijal, piše Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ). Međutim kod svih virusa ptičje gripe postoji mogućnost da mutacijom ili genskim rekombiniranjem u pticama, ljudima ili drugim sisavcima (prvenstveno svinjama) steknu sposobnost prelaska na ljude i potencijal za interhumani prijenos. Toga se stručnjaci koji prate gripu kontinuirano pribojavaju jer se ne može isključiti mogućnost da tako promijenjeni virus ptičje gripe, koji stekne sposobnost širenja s čovjeka na čovjeka, zadrži visoku patogenost te izazove teške kliničke slike s visokom smrtnošću.

Zapravo se smatra da su svi virusi gripe koji su kroz povijest uzrokovali pandemije nastali iz ptičjih virusa gripe koji su mutacijama i rekombinacijama stekli sposobnost interhumanog prijenosa, zaključuje HZJZ.

6. Hantavirus

Naziv hantavirus objedinjuje nekoliko tipova virusa, a nazvan je po rijeci Hantan, gdje su američki vojnici zaraženi u Korejskom ratu 1950-ih godina. Viruse uglavnom šire glodavci, a mogu izazvati različite sindrome bolesti širom svijeta. Tada je zaraženo više od 3000 vojnika, a oko 12 posto ih je umrlo. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti, smrtnost od hantavirusa je oko 38 posto.

Simptomi su najčešće upala pluća, visoka temperatura i zatajenje bubrega. U početku se kod polovine oboljelih javljaju umor i bol u mišićima, glavobolja, vrtoglavica, drhtavica, povraćanje i proljev te bol u trbuhu. Naknadno, četiri do 10 dana od prvih simptoma nastupaju kašalj i kratki dah, osjećaj gušenja i nakupljanje tekućine u plućima, nagli pad tlaka, krvarenje i šok.

Hantavirusi uzrokuju hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom (HGBS) ili mišju groznicu, a prirodna žarišta te bolesti u Hrvatskoj su neke šume u Lici, Karlovačkoj županiji, Zagrebačkoj županiji, Slavoniji, Gorskom kotaru i Medvednici. Rasprostranjenost ove zoonoze nije u potpunosti poznata, piše HZJZ.

U SAD-u je došlo do panike 1993. godine, nakon što je zdrav i mlad muškarac iz plemena Navajo umro nekoliko dana poslije razvoja simptoma kratkog daha. Nekoliko mjeseci kasnije iz jelenskog miša koji je živio u kući jedne od zaraženih osoba izoliran je hantavirus, a smrtnih slučajeva bilo je i među posjetiteljima Nacionalnog parka Yosemite. U SAD-u ipak nisu zabilježeni slučajevi prijenosa bolesti s čovjeka na čovjeka, ali jesu u Čileu i Argentini, u bliskom kontaktu s osobama zaraženim tipom virusa Andas.

7. Denga

Denga groznica česta je bolest tropskog i suptropskog područja, sada prisutna i u Europi, koju prenose komarci. U popularnim turističkim destinacijama Indiji i Tajlandu godišnje pogodi od 50 do 100 milijuna ljudi, a stalna je prijetnja za tri milijarde ljudi koji žive u ugroženim područjima.

Bolest se očituje vrućicom koja obično traje od pet do sedam dana, glavoboljom, bolovima u očnim jabučicama, mišićima i zglobovima, a katkad se javlja i oteklina limfnih čvorova te osip. Teški je, katkad smrtonosni oblik bolesti hemoragijska groznica, koja se očituje težim poremećajem općeg stanja i krvarenjima, piše Hrvatska enciklopedija.

Globalizacija, povećan opseg trgovine i putovanja, nastavak urbanizacije te promjene okoliša i klime doprinijeli su unosu i udomaćivanju komarca soja Aedes, prijenosnika denge u Europi, u kojoj postoji prijetnja od epidemije, piše HZJZ, dodajući da je lokalni prijenos prvi put prijavljen 2010. u Francuskoj i Hrvatskoj, a uvezeni slučajevi otkriveni su u tri druge europske zemlje. Prva epidemija denge izbila je 2012. na portugalskom otoku Madeiri, rezultirajući s preko 2000 slučajeva. Godišnje od posljedica denga groznice u svijetu umre oko 22.000 ljudi. Cjepivo ne postoji.