'Treba li Ujedinjeno Kraljevstvo ostati članicom Europske unije ili treba napustiti Europsku uniju?' Na to referendumsko pitanje građani Ujedinjenog Kraljevstva dati će odgovor u četvrtak 23. lipnja 2013.

Oba ishoda imat će nesaglediv povijesni značaj. U dvojbi o britanskom članstvu u Europskoj uniji odražavaju se dva dominantna i suprotstavljena procesa suvremenog svijeta: proces integracije i proces dezintegracije.

S jedne strane stoji težnja političkom objedinjavanju koja pokušava slijediti sveopću tehnološku, medijsku, informatičku, pa i kulturalnu integraciju čovječanstva, napose njegovu sve veću ekonomsku međuovisnost, ne bi li se uklonile prepreke slobodnom protoku ljudi, roba, kapitala i ideja. Ta težnja polazi od (točne) pretpostavke da je ljudsko biće onoliko slobodno koliko je velik prostor na kojem tu slobodu može konzumirati te da širenje toga prostora potiče ekonomsku i kulturalnu sinergiju – što je samo drugi izraz za opći napredak i boljitak civilizacije – i, što je najvažnije, pridonosi svjetskom miru i sigurnosti.

Druga škola mišljenja polazi od zatečenih državnih tvorevina kao zadanog i neupitnog političkog, ali i psihološkog okvira. Svijet ne promatra kao cjelinu nego kao nakupinu zasebnih i nespojivih krhotina. Pristaje na međudržavnu suradnju, ali isključivo u uskim okvirima partikularnih interesa koje je spremna braniti i po cijenu visokog rizika, katkad po cijenu otvorenog sukoba i uvijek pod zastavom suverenosti, načela koje vladajućoj eliti jamči neograničenu vlast bez ikakvog upliva nekog drugog faktora.

Splendid Isolation – davno prošlo vrijeme

Dio britanske javnosti suverenost nesumnjivo doživljava kao vrednotu budući da je Ujedinjeno Kraljevstvo, dok se nije iscrplo u svjetskim ratovima, nekad bilo globalna i doista suverena velesila. Također, kroz dugotrajnu političku borbu, koja je započela još u trinaestom stoljeću, britanski parlament je postupno otimao suverenost od kralja (suverena) dok nije postao neupitno središte političke moći.

Takva percepcija suverenosti je, međutim, i zastarjela i lažna. Zastarjela je zato što je Britanija odavno tek drugorazredna sila koja sebi više ne može priuštiti Splendid Isolation iz viktorijanskih vremena i zato što je borba za vlast između Krune i Parlamenta, također davno, dovršena u korist Parlamenta. Lažna je zato što je suverenost tek pravni izraz za (sve)moć vladajuće elite, neovisno o tome što građani nerijetko žive u iluziji kako ta elita autentično artikulira njihove interese, premda su interesi građana i interesi vladajuće elite po prirodi stvari suprotstavljeni. U naravi je suverenosti da teži nedodirljivosti i neograničenosti čime je suštinski suprotstavljena demokraciji koja je, pak, proces sustavnog ograničavanja političke moći. Suverenost je eufemizam za tiraniju i zato je svaki oblik njenog sputavanja dobrodošao, neovisno o tome oslanja li se na unutarnja ustavna, ili na izvanjska, međunarodnopravna ograničenja.

Brexit je pokušaj dijela britanske političke elite da sačuva ili uveća svoju moć u čemu se ogleda i suština procesa dezintegracije koji nije ništa drugo nego težnja vladajućih elita etabliranih u zatečenim državnim okvirima da sačuvaju status quo ili pokušaju povijest vratiti unatrag. Zastupanjem izlaska Britanije iz Europske unije dio britanske političke elite preuzima golem rizik kojim beskrupulozno ugrožava interese i britanskih i europskih građana, demokraciju i međunarodnu stabilnost i, kako to uvijek biva u sličnim situacijama, tu težnju opravdava sentimentalnim floskulama kakve su "suverenost" i "nacionalni interes".

Sindrom nezrelog djeteta

Začudo, dio javnosti – ne samo u Britaniji – žrtva je iluzije da je svaka nacionalna, "naša" vlast bolja od one koja se percipira kao "tuđa". No, politička odluka je dobra ili loša sama po sebi, neovisno o tome je li donijeta u Londonu ili Bruxellesu. Ona ne postaje dobra samo zato što je donijeta u Londonu ili Zagrebu, niti je loša samo zato što je donijeta u – kako kažu britanski šovinisti – u "švapsko-žabarskoj" Europskoj uniji ili, primjerice, u "tuđinskom" Beču.

Samo nezrelo dijete misli da je nešto dobro i lijepo jer je "njegovo" i ne poima banalnost vlasti i politike: političke odluke najčešće su loše, katkad manje loše, potpuno neovisno o tome jesu li "naše" ili "tuđe". Štoviše, veća je vjerojatnost da će odluka biti loša ako je donijeta u autističnim okvirima nacionalne države, odnosno da će biti manje loša ako prođe više filtara, ne samo kroz unutarnjopolitičku, nego i kroz nadnacionalnu, federalnu ili međunarodnu proceduru. Građani Britanije – kao i svake članice Europske unije – mogu biti samo na dobitku što žive u državi koja nije potpuno suverena, dakle u državi gdje moć vladajuće elite nije neograničena.

To bi trebao biti dovoljan razlog da pitanje britanskog ili bilo čijeg članstva u Europskoj uniji nikada i ne dođe na dnevni red, kamoli da se hazarderski prepušta referendumskim hirovima. Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije donio bi kratkoročnu korist dijelu britanskog establishmenta i dugoročnu štetu britanskim građanima i poslovnom svijetu koji bi bili odsječeni od europskog političkog i ekonomskog prostora. Blok europskih demokratskih sila bio bi oslabljen i Francuska i Njemačka bi se same morale nositi s nacionalističkim i konzervativnim režimima istočnoeuropskih zemalja. Odsutnost Otoka koji je svojim znanstvenim i kulturnim stvaralaštvom i liberalnom tradicijom nemjerljivo zadužio modernu civilizaciju imala bi poguban simbolički značaj i ohrabrila bi uvijek budne i opasne retrogradne i dezintegrativne političke snage. U pitanje ne bi došao tek opstanak Europske Unije nego i samog Ujedinjenog Kraljevstva. Isuviše rizika koji sami po sebi, čak i kada bi postojali isključivo u sferi spekulacija i hipoteza, ne mogu opravdati jednu autističnu, neodgovornu i u osnovi vlastohlepnu zamisao.

Sama činjenica da britanski birači 23. lipnja 2016. neće odlučivati tek o većim ili manjim ovlastima svoga Donjeg Doma nego zapravo i o sudbini Europe govori dovoljno o međuovisnosti modernog svijeta. Britanija može istupiti iz Unije ali ne može pobjeći od stvarnosti. I izvan Unije ostat će dijelom Europe, ali će, kako to uvijek biva kad neko društvo podlegne iluziji suverenosti, tu iluziju platiti neizvjesnostima, kontinentalnom nestabilnošću, demokratskom insuficijencijom, ekonomskim gubicima i kulturalnom implozijom.

Koliko je suverena nacionalna država anakrona pojava u suvremenom svijetu ponajbolje ilustriraju erupcije vulkana na Islandu. Prije samo stotinjak godina do Europe o tome ne bi doprla ni vijest a 2010. je vulkanska prašina obustavila kontinentalni zračni promet. Samodovoljnost, suverenost i samoodređenje pripadaju prošlosti, a ni u prošlosti nikada nikome – osim neodgovornim političkim elitama – nisu donijeli koristi niti su ikada imali racionalnog i moralnog opravdanja.