Slušajući tridesetpetgodišnjeg Alexandra Mircheva iz Sofije, dođe mi da potražim svoju pionirsku kapu i maramu i odrecitiram zakletvu drugu Titu. Relativna sloboda koju je Hrvatska uživala u nesvrstanoj varijanti komunizma, obilježila je i obilježit će još solidan niz generacija. U pozitivnom smislu, naravno. Jer, da smo tavorili u staljinizmu, danas bi nam najvjerojatnije jedina referencijalna točka potrage za identitetom bio čisti i nepatvoreni nacionalizam, bajkovito sparen s maničnim neoliberalnim pristupom kozmosu. Nije da smo cijepljeni od istih, ali uzgojili smo kakva-takva antitijela: 'Civilno društvo u Hrvatskoj je puno učinkovitije, nevladine organizacije, nacionalizam je puno slabiji. Zbog različite povijesti. U Drugom svjetskom ratu Jugoslavija se sama oslobodila i odmah potom prestala biti staljinistička. Vi, recimo, i dalje imate ulice partizanskih heroja. U Bugarskoj je to nezamislivo. Tamo je Crvena armija uspostavila vlast i vladao je najgori mogući staljinizam. Bili smo najservilniji sluga Sovjetskom Savezu. Tako da nakon pada komunizma 1989. počinje puno veća glorifikacija međuratnog perioda fašizma, nego što je bio slučaj kod vas s Tuđmanom i NDH.'

Alexander je završio sociologiju i antropologiju, sada razvozi vegansku hranu po našoj metropoli i šankira po festivalima. Čovjek svašta vidi iz rakursa bicikla ili skutera, ali jedna od zanimljivijih spoznaja Bugarina bila je ta da Zagreb ni izbliza nema toliko neonacista kao Sofija. Čak smo i prema Romima skromnije rasistični: 'U Bugarskoj je antiromski razisam najnormalnija stvar. Nažalost, svaki četvrti čovjek će nakon pola sata razgovora početi trabunjati o 'ciganima'. Nevladine organizacije se mahom doživljavaju kao utočišta stranih agenata koji bi kao nama Bugarima trebali objašnjavati kako trebamo živjeti i da su Romi normalni ljudi, a mi jako dobro znamo da nisu. Kod vas je taj fenomen puno slabiji.' 

Tko bi rekao, prilično fascinantno, ali Alexander vidi i ogromnu razliku među medijima. Kaže da su u Hrvata mediji puno raznolikiji i čuju se glasovi s lijevog spektra. U Bugarskoj se isti smatraju totalnom senzacijom i uglavnom se ljevičarske i socijalne aktiviste smatra raritetima koje bi trebalo postaviti kao eksponat za neku izložbu ili, u najmanju ruku, u zoološki vrt. Komplimenti idu i dalje. Kod nas, naime, kad netko lansira nacionalističku glupost u javni prostor, nađe se barem pet mainstream medija koji će dotičnog iscipelariti. I još: 'Neoliberalizam je puno više korijena pustio u Bugarskoj. Praktički je bezuvjetan. Opći idol je Margaret Thatcher. Kod vas duštvo puno više reagira na socijalne teme i socijalna prava. Ljudi u Hrvatskoj zadržali su svijest da je nešto njihovo pravo. U Bugarskoj se isto izgubilo jer se automatski percipira kao politika koja je vladala za vrijeme staljinizma', veli momak u nastavku i prelazi na bugarski političko-ekonomski brend – korupciju: 'Korupcija je očitija u Bugarskoj. Godinu dana nakon ulaska u EU, morali smo vraćati oko pola milijarde eura koje je zemlja pokupila iz predpristupnih fondova za poljoprivredu, a završili su po privatnim džepovima. Kod vas je korupcija umivenija i civiliziranija. Na neki ljigav način.'

U Bugarskoj ni jedan političar nije završio u zatvoru, instruira me Alexander. Bilo je par žešćih mafijaša koji su se češkali iza rešetaka u predistražnom postupku. Mjesec-dva najviše. A onda bi ih pustili zbog nedostatka dokaza. Ljudi koji su u prošloj dekadi bez problema pucali po ulicama Sofije.

Zagreb na takvoj podlozi izgleda kao neko ispeglano švicarsko odmorište. I sam Alexander se prisjeća kako mu je u početku ostavio dojam užasno čistog i urednog malog buržoaskog gradića. Hej, i snijeg se čisti na vrijeme. No da se ne razbahatimo prerano, Alexander mi se povjerava da i nemamo baš brzi internet. A bome nemamo ni rajčica: 'Nedostaju mi pravi paradajzi. I općenito povrće. Ovdje je bezukusnije. Ne toliko kao na zapadu, ali primjetno u usporedbi s Bugarskom.'

Loši smo i sa žmigavcima. Čovjeka je pokupilo sa skutera dok je razvozio hranu: 'Zapravo me u Zagrebu najviše muče žmigavci. Uopće ih ne koristite. Vozim bicikl inače i to me užasno smeta. Ne znaš gdje će auto ispred tebe skrenuti. '

Nekako spontano, nakon pola sata priče, Alexander i ja postajemo najbolji frendovi i prelazimo na primjereniji set tema – alkohol, rock'n'roll i žene. Za početak, saznajem da Hrvati ne znaju piti i da su pokupili germanske navike cuganja bez jedenja. Za zemlju koja proizvodi odlično vino, to mu nema nikakvog smisla: 'U Bugarskoj model pijenja je tradicionalno balkanski. Znači, uvijek nešto meziš usput. Vjerojatno i zato što su restorani u Sofiji financijski pristupačniji nego ovdje. I, usput, zašto se likeri kod vas zovu rakija?'

Fascinira ga fenomen Novog vala iz osamdesetih. Veli da u Bugarskoj nije bilo ničeg sličnog, osim možda tijekom kratkog perioda neposredno nakon pada komunizma: 'Vi ste imali ska punk Prljavog kazališta još 1979... Mi smo kroz cijele osamdesete slušali najljigaviju moguću estradu i najdrveniji mogući rock u stilu Deep Purplea. Čak i danas Hrvatska dovlači puno interesantnije izvođače nego Bugarska. Dok kod vas pjeva Mark Lanegan, kod nas dolaze jedino pete postave ocvalih hard rock bendova.' Poopćeno, u Hrvatskoj su ljudi generalno osvješteniji o tome što se u svijetu događa. Govore bolji engleski. Između ostalog i zato što nam filmovi i serije nisu sinhronizirani.

Hrvatske cure... pa i tu blago rasturamo. Kaže Alex da su osvještenije i manje opterećene tradicionalnim ulogama. U Bugarskoj je na cijeni prenašminkanost, napadni outfit i deviza da žena mora biti doma uz pećnicu, bosa i trudna. 'Ni sam ne znam otkud to 'bosa'? Mislim, zašto bosa?' razmišlja nagas momak i zaključuje da su feminističke teme u Bugarskoj na nešto nižim granama.

Znači, paradajzi i žmigavci. Još to riješimo i na vrhu smo.