Što je jedan moj prijatelj napisao prošlog tjedna: 'Odete na torente, pronađete sve što vas zanima ili čak i ne zanima nešto previše, ali ajd' kad se već nudi zašto ne, pa kliknete mišem, odete se popišati i zapaliti duvan i sve je već spremljeno na vašem hardu. Koji k**ac??? Možda sam konzervativac, mrzitelj svih novih trendova i pomodnih novotarija, ili jednostavno samo romantik, ali meni to baš i nema smisla previše. Nema tu više tog gušta. (…) Nekad sam svaki, al baš svaki album koji sam imao znao gotovo napamet, a danas ¾ toga šta mi tavori na kompu nikad nisam ni poslušao.'

Ovaj konkretni citat prenosim samo zato što mi je prvi pri ruci, manje-više identične žalopojke slušam i čitam već godinama. Izvor su uglavnom glazbeni fanatici tu negdje moje dobi, oni koji su odrastali uz ograničen pristup glazbi, da bi odjednom, zahvaljujući jeftinom širokopojasnom internetu, dobili neograničen pristup istoj (nemam pojma imaju li sličnih problema i fanatici mlađih generacija koji neograničen pristup glazbi imaju skoro otkad znaju za sebe – svaki komentar je više nego dobrodošao!).

Da se teško više ikad kasnije može ponoviti onaj intenzitet doživljaja glazbe u tinejdžerskim godinama – znanstveno je potvrđeno i nešto je što, vjerujem, svatko može potvrditi iz vlastitog iskustva. Što će ga reći: katkad je izvor problema naprosto dob slušatelja, ne doba u kojem živi.

Apetit veći od želuca

A što se tiče toga do koliko sam glazbe tada mogao doći i kako je to utjecalo na moj odnos s ono malo glazbe do koje jesam bio došao… Pa, ne znam za vas, ali ja tad uopće nisam znao napamet sve albume u svojoj kolekciji! Ne samo da je bilo albuma koje sam u tim vremenima oskudice jedva letimice preslušao, nego su to ujedno najčešće bili i upravo oni za koje sam dao pare od svog mukom iznuđenog džeparca – na slijepo, uglavnom zahvaljujući nekoj superlativnoj recenziji ili jednom dopadljivom singlu. (Ha-ha, sjećam se kad sam u osmom osnovne u Jugotonovom šopu vukao mamu za rukav da mi kupi ‘Bloodylon’ Miladojke Youneed, na što se ona namrštila i pitala me da li to želim kupiti zato što baš stvarno želim ili samo zato što sam negdje pročitao da je to, kao, dobro, a ja ću njoj, naravno: 'Ne, ne, mama, STVARNO želim, sto posto, kunem se!' I bila je u pravu – htio sam tu ploču samo zato što su je dizali u nebesa u beogradskom Ritmu, a muzika na njoj mi je ispala potpuno neslušljiva.)

Logično bi bilo očekivati da bih se u takvim situacijama trudio bolje poslušati i skužiti te albume, barem da dobijem neku protuvrijednost za potrošeni novac, ako ništa drugo, ali jok – poslušao bih ih jednom do dva puta, zažalio što novac nisam pametnije utrošio, i jednostavno se vratio onome što mi je bilo napetije za slušati.

No, dobro, kao što rekoh, tad je bila oskudica resursa… Danas svatko za cijenu mjesečnog pristupa brzom flatrateu može bez pol muke skinuti gotovo sve što poželi, tih albuma za 'poslušati jednom do dva puta' je beskonačno mnogo, i napast je puno veća. Jedno je imati otvoren um i biti znatiželjan, a drugo šopati mozak hrpetinom impulsa koje jedva da stigne provariti (posebno ako paralelno s tim još i pokušava držati korak s tko zna koliko otvorenih tabova u browseru!). Nije to zdravo, ali, eto, kad si glazbeni fanatik, zna ponekad biti teško othrvati se tom glupom strahu da uvijek nešto propuštaš – nešto važno, nešto dobro, nešto za čim vrijedi kopati, a ponekad i nešto što ti je pred nosom.

Pusti nek traje

Ja sam se osobno naučio othrvati tom strahu zahvaljujući – houseu. Naime, volim ga u mnogim oblicima (komercijala, tech, jackin’, progressive, deep, electro, gay…), i u teoriji bih mogao preslušati po parstotinjak isječaka novih izdanja koja zapljusnu Beatport svakog dana, ali… Ne samo da mi onda ne bi ostalo vremena za ikoju drugu vrstu muzike (a volim, znate, još i ponešto osim housea), nego ne bih čak stigao poslušati ni sav novi klasicistički i jackin’ house kojeg nema na Beatportu, a ima na, recimo, Traxsourceu i Stompyju! Ukratko, čak i da posvetim sve svoje slobodno vrijeme potrazi za house-draguljima, ja ću se svejedno opet naći u situaciji da slušam neki set i čujem najjebeniju stvar ikada, i čujem je samo taj jedan put i nikada više jer nisam mogao pohvatati od koga je i kako se zove.

Uvijek ću nešto propuštati, i tu nema pomoći, i zato se ni nema smisla patiti zbog toga. Sadržaj mog harda govori da svakako imam veći apetit od želuca, ali više ne pokušavam mahnito smanjiti taj raskorak: puštam da me voda nosi kamo god me odnese, slušam što mi se sluša, ne izjedam se previše zbog onoga što nisam poslušao, otprilike podjednako vremena posvećujem i traženju novih blaga i uživanju u onima koja sam otkrio, i sretan sam. Nitko ne može iskusiti sve što se iskusiti da – važno je jedino da svako toliko iskusiš nešto što će ti uljepšati život, i to je to, to je sve.