Prosvjed kojeg su pokrenuli studenti iz skupine 'Muslimanski studenti sljedbenici imamove linije' imao je za cilj probiti ogradu veleposlanstva i proglasiti simbolični upad na eksteritorijalni posjed zemlje koju su smatrali neprijateljskom. U početku je prosvjed išao glatko i bez naznaka nasilja. Jedna od prosvjednica kliještima je prerezala lokot na ogradi veleposlanstva, a skupina studenata koja je nahrupila na američki teritorij umirivala je sigurnosne službe kako nema namjeru zadržavati se u veleposlanstvu, već isključivo izraziti svoje nezadovoljstvo činjenicom da Sjedinjene Države štite odbjeglog šaha kojeg smatraju zločincem prema vlastitom narodu.

Iako se u prvi mah činilo da će prosvjedi proći mirno, simpatizerima ajatolaha Homeinija pridružili su se prosvjednici koji su u Teheran pristigli iz raznih dijelova Irana. Izbio je kaos, a u metežu je 52 službenika veleposlanstva zadržano kao taoci. Islamistički studenti su nakon uzimanja talaca zahtijevali da Washington vrati šaha u domovinu gdje bi mu se sudilo i nad njim izvršila smrtna kazna. Uz to, prosvjednici su tražili i američku ispriku za desetljeća miješanja u unutarnje poslove Irana, za podržavanje državnog udara protiv premijera Mohameda Mosaddegha i odmrzavanje iranskog državnog vlasništva u SAD-u.

Nakon šahovog bijega u SAD početkom 1979. godine, u Iran se nakon 14-godišnjeg izgnanstva vraća vjerski vođa ajatolah Ruholah Homeini koji se nalazio u egzilu i stoga što je, između ostalog, napao Pahlavijev prijedlog zakona prema kojem se Amerikanci stacionirani u Iranu izuzimaju iz nadležnosti iranskih sudova. Vjerovao je i da Amerikanci i nakon rušenja šahove diktature kuju antirevolucionarne planove i namjeravaju vratiti Pahlavija u Iran i ponovno ga postaviti na vlast.

Maslo CIA-e

Američka vlada se opravdavala da se Pahlavi nalazi u SAD-u isključivo radi raka grla od kojeg je preminuo u srpnju 1980. godine, ali Homeini nije vjerovao u zemlju koja je, putem puča kojeg je inicirala CIA, srušila premijera Mosaddegha koji je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo nacionalizaciju iranskih naftnih izvora. Mossadegh se protivio velikim šahovim ovlastima i sudjelovanju stranog kapitala u iranskoj naftnoj inudustriji te ga je premijer uspio otjerati u egzil u Italiju. No šah se vrlo brzo vraća uz pomoć vojske koja mu je pružila podršku pri rušenju Mosaddegha s vlasti.

Šah je u prvi mah pokušavao modernizirati zemlju paketom reformi, ali njegova povezanost s američkim kapitalom, pretjerano bogaćenje i odvlačenje bogatstva iz zemlje, nedemokratski režim s osloncem na vojsku i nasilno gušenje oporbe uz pomoć brutalne tajne policije SAVAK, izazvali su otpor naroda na koji su najviše utjecali šijitski vjerski vođe. Nezadovoljne mase predvođene Homeinijem početkom 1979. godine započinju revoluciju protiv dinastije Pahlavi i šaha koji je pod sveopćim pritiskom pobjegao iz zemlje. Kada je u ožujku te godine referendumom izglasana islamska Republika Iran, šahova vlast prestala je i formalno.

>>> Evo tko su čuvari ćudoređa u čijim je rukama nuklearni program Teherana, a koje je Trump proglasio teroristima

Iranci, pak, nisu željeli olako pustiti da se šah nekažnjeno izvuče te su nošeni revolucijom željeli zauvijek raskrstiti s diktatorom, ali i Sjedinjenim Državama koje već više od šest desetljeća smatraju prikrivenim okupatorima. U želji da Washingtonu pokažu kako su sila koju treba poštovati, ajatolahovi sljedbenici otimanjem 52 službenika, među kojima i marinaca zaduženih za osiguranje, započinju iransku talačku krizu koja je potrajala točno 444 dana.

444 talačke krize

Tijekom 444 dana talačke krize, s američkim osobljem se svakodnevno paradiralo na državnoj televiziji, što je izazvalo zgražanje javnosti koja je dodatno izvršila pritisak na predsjednika Jimmyja Cartera kojeg je republikanska oporba ionako stalno optuživala za labavu politiku prema Sovjetima. Iranci su tijekom krize postupno puštali taoce na slobodu, ali Carter ipak pokreće akciju kako bi se oslobodili preostali američki državljani.

Operacija 'Orlova kandža' zamišljena je na način da se odrede specijalaca iz postrojbe Delta Force u osam helikoptera prebaci s nosača aviona USS Nimitz u Perzijskom zaljevu do Teherana. Budući da je od pučine Perzijskog zaljeva do Teherana poprilična udaljenost, plan je uključivao međuslijetanje u pustinji radi nadopune goriva. Na letu do Teherana helikopteri su upali u pustinjsku oluju u kojoj je jedna letjelica oštećena, dok se druga sudarila s letećim tankerom te su u eksploziji poginula osmorica američkih vojnika. Debakl specijalaca nagnao je Cartera na prekid operacije, čime je doživio političko poniženje.

Tek nakon što je SAD pristao isplatiti nekoliko milijardi dolara u zlatu i obveznicama, koje su stajale zamrznute u američkim bankama na početku talačke krize, nova vlast u Teheranu je počela popuštati. Naime, tijekom talačke krize izbio je rat s Irakom te je Irancima hitno trebao novac za financiranje sukoba. Irački lider Saddam Hussein je, pak, u kaosu koji je uzrokovala revolucija vidio priliku da Iranu vojnom intervencijom preotme naftom bogatu i većinsku arapsku pokrajinu Huzestan, zbog čega je uz američku potporu pokrenuo višegodišnji iransko-irački rat.

Nakon što je Carter izgubio izbore od Ronalda Reagana, svi taoci su pušteni i tu upravo u trenutku kada je novi američki predsjednik 20. siječnja polagao predsjedničku zakletvu. Američki taoci su preko Alžira prebačeni u tadašnju zapadnu Njemačku, a potom i u SAD. Odnosi između dvaju zemalja do danas nisu normalizirani te su obilježeni tenzijama i sukobima za koje se nikad ne zna kada će eksplodirati. Dodatni strah od jačanja tenzija podgrijava činjenica da Iran namjerava postati nuklearna velesila s već potvrđenim utjecajem u ionako zapaljivoj bliskoistočnoj regiji.

Jedinstvena pobuna

Islamska revolucija, smatraju poznavatelji prilika u Iranu, bila je jedinstvena po iznenađenju koje je proizvela u svijetu jer je za njezino pokretanje nedostajala većina uobičajenih faktora revolucije, počevši od poraza u ratu, gospodarske krize, pobune seljaka ili nezadovoljnih vojnika. Do promjena je došlo munjevitom brzinom i zbačen je režim za kojeg se smatralo da ga čvrsto čuva izdašno financirana vojska i beskrupulozne tajne službe.

Nakon revolucije Iran se našao u jedinstvenoj situaciji, s obzirom na to da je Teheran zauzeo čvrsti stav protiv oba hladnoratovska pola, što je u mjesecima koji su uslijedili rezultiralo dalekosežnim posljedicama za regiju. Sovjetski Savez, naime, u to vrijeme započinje ekspediciju i zauzima Afganistan, dok irački režim, uz američku podršku, pokreće sveopći napad na Iran.

Rezultati koje je polučila revolucija i danas pokreću neusuglašene stavove i žustre rasprave. Jedni smatraju da je riječ o trećoj velikoj revoluciji u povijesti, nakon Francuske i boljševičke. Za jedne Irance ona predstavlja razdoblje junaštva i žrtvovanja, dok drugi smatraju da je njom izgubljen zdrav razum i nanesena ogromna šteta po gospodarstvo i ugled Irana u svijetu.

Analitičari ističu da je revolucija u Iranu postigla ono zbog čega je i pokrenuta – uklanjanja američkog i britanskog utjecaja s naftom bogatog područja kojeg je Zapad eksploatirao do besvijesti. Pritom su Iranci postali svoji na svome, uz zadržani vlastiti identitet, ali s druge strane svoju nezavisnost i samodostatnost plaćaju visokom cijenom koja se ogleda kroz tvrdi režim i prenaglašenu vjersku komponentu koja kontrolira sve aspekte života.