Ljudi koji obilaze Zrće vjerojatno nisu najžešći ljubitelji apstrakcije, bez obzira na konzumaciju crta i linija. Što, pak, ne znači da netko ne može započeti svoje iskustvo Hrvatske s precijenjenom nakupinom paškog šljunka i na povratku kroz Zagreb otkriti nevjerojatnu moć hrvatske likovne apstrakcije. Momak s Krima toliko se zaljubio u naš smisao za umjetnost da je dvije godine kasnije upao na Akademiju iz prve
'Prvi put došao je 2009. kao turist na Zrće. Na povratku u Kijev stali smo u Zagrebu na dva dana, bila je baš završna izložba studenata Likovne akademije i jako su mi se svidjeli radovi. Bilo je puno apstrakcije, vrlo kvalitetne. To se u Ukrajini uopće ne radi. Dvije godine kasnije došao sam u Zagreb i upisao Akademiju', govori tridesetogodišnji Anatoliy Cherniyavskiy kojem je studiranje u Zagrebu otkrilo suvremenu umjetnost. Kako stvari stoje, za razliku od ukrajinske metropole, naša je solidno priključena na tekuće trendove i koncepte, a pojmovi poput instalacije i performansa ne stvaraju upitnike iznad glava.
'U Kijevu imamo tri likovne akademije, no ni na jednoj nećete čuti ništa o suvremenoj umjetnosti, konceptima, tehnikama... Povijest umjetnost u Ukrajini završava početkom 20. stoljeća i slikaju se isključivo aktovi, pejzaži i mrtva priroda. Kao student, ako malo izmijeniš formu, recimo, napraviš nešto u stilu Picassa, čeka te sigurna dvojka ili pad ispita', veli Anatoliy koji se ne može dovoljno zahvaliti mladim profesorima sa zagrebačkog ALU-a što su ga instruirali da misli otvorenije, da se služi ne samo slikarskim tehnikama, nego i 3D modelima, kiparstvom, instalacijama, performansom.
Sjajno. Krimski momak veli da je Hrvatska mala zemlja, ali nudi puno u umjetnosti: 'Jako je puno događanja. U Kijevu, pak, imaš dvije velike galerije gdje svakih mjesec dana dođe velika europska izložba, ali to je to. Ništa dalje. Većina posjetitelja ne kuži o čemu se radi.' Anatoliy tvrdi da u Zagrebu ima puno smisleniju razmjenu ideja s kolegama, da su bolje informirani i da 'ovdje svi pokušavaju napredovati i otkrivati nešto novo'.
Zagreb mu se pred dvije godine otkrio kao jako tih grad. Vrlo uredan. Ljudi nikud ne žure i sve je polagano - što se ruskom Ukrajincu pokazalo kao savršeni kontekst za učenje. Ali ne samo što je Zagreb očito intelektualno stimulativan, nego nudi i Ukrajincima nepoznat koncept studentskih ugovora. Ovdje kao student možete i nešto zaraditi: 'U Zagrebu je lakše biti student nego u Kijevu. Lakše je zaraditi neki novac, osigurati si materijale za rad.'
Jedno od Anatoliyevih djela
Anatoliy ima i primjedbu – zašto ne postoji više programa za otkup studentskih radova?: 'Postoji puno izložbi na koje se možeš prijaviti i izlagati, ali jako rijetko su otkupne. Bilo bi dobro da se to češće događa.' Što i nije tako loša ideja, čisto iz karmičke perspektive. Zamislite da su u Sanaderovom i Vidoševićevom umjetničkom bunkeru našli bogatu kolekciju studentskih radova. Oprostila bi im se barem polovica svinjarija. Kad smo već na temi, pogledajte kako to likovno izvodi Anatoliy
Nego, Hrvatska je momku s Krima omogućila nešto tako jednostavno i tako senzacionalno – to da može planirati svoj život, kako kaže. Ima vremena razmišljati o temama koje želi razviti, o tehnikama, načinima ekspresije. Ukrajina bi ga osposobila tek za to da slika aktove i socrealističku konfekciju. Zagreb mu je omogućio perspektivu slobodnog umjetnika, s natječajima za izložbe i prilikama za demonstraciju svojeg rada: 'Zagreb ti kao grad nudi da se konstantno izražavaš, što je meni jako bitno.' A i prisiljen si malo bolje izgledati: 'Iznenadilo me što dečki ovdje očito idu puno više kod frizera. Imaju odlične frizure. Kod nas kad si muško, nema kompliciranja. Što se tiče cura... u Ukrajini cure malo pretjeruju s ružem, štiklama i kratkim haljinama. Čak i kad idu u dućan.' Saznali smo nešto i o domaćoj međuspolnoj druželjubivosti: 'Hrvati su otvoreniji za komuniciranje među spolovima. Tamo je pristup teži i ako tip uleti curi, ova odmah misli da je želi zbariti.'
Sve u svemu, najnormalnije je da Anatoliy ima namjeru nastaniti se kod nas za stalno. Uostalom, rodna gruda mu je, kaže, financijski kolabirala. Krimski poluotok je do ruske aneksije živio od ukrajinskih turista. Sada su osuđeni na stagnaciju i očekivanje Godota, da parafraziram momka koji od svih financijskih i političkih ratova u svojoj zemlji, vidi jedino nadolazeću bijedu. U Kijevu je slično. Otkad su valutu vezali za dolar, sve osim hrane je poskupjelo 300 posto. U dućane s odjećom i obućom nitko više ne ulazi, kaže.
Ništa, prvi krimsko-hrvatski slikar očito jako dobro zna što želi. Nemala je stvar doći u drugu zemlju, naučiti jezik i upisati se na brutalno kompetitivni faks. Apsolutno bismo trebali dati šansu i Ukrajinkama kroz neki imigracijski program.
