Richard Barbour aka Richy nije mogao odabrati bizarniju životnu putanju. Kao preddiplomac palio se na ruski jezik, povijest rivalstva između SAD-a i SSSR-a, te je u naletu neobjašnjive slavenofilije odlučio studirati još jedan slavenski jezik. Odluka je pala na češki, ali u blizini nije imao ni jednog Čeha s kojim bi vježbao konverzaciju. No imao je frenda Bosanca. Prebacio se na hrvatsko-srpski i ostalo je povijest. Profesorica, Riječanka, predložila mu je da posjeti Hrvatsku i usavrši konverzaciju. U međuvremenu Richy je završio pravo na Stanfordu, zaposlio se kao financijski bankar na Wall Streetu i skužio nakon nekoliko godina da ga pravnička karijera ne zanima u duljoj perspektivi. Sletio je prvi put na europski kontinent prije deset godina i to upravo u Zagreb, pa ponovno dvije godine kasnije i onda opet za stalno.

'Bio sam oduševljen. Kako nisam bio ni u jednom drugom europskom gradu, nisam imao s čime usporediti Zagreb, ali me impresioniralo kako su ljudi ljubazni. OK, kako sam živio isključivo u velikim gradovima u SAD-u, Zagreb se ispostavio premalenim i da nisam imao ovdje prijatelje, bilo bi mi prilično dosadno. Kasnije sam vidio i London, i Amsterdam, i Moskvu, i St.Petersburg i još uvijek mislim da je Zagreb idealan grad', priča Richy koji je nakon boravka u Rusiji shvatio da je Hrvatska neobično tolerantna i otvorena zemlja.

Hrvatska idila je, jasno, malo potamnjela otkad je čovjek izašao iz statusa turista ili jednosemestralnog studenta hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu i zaglibio u domaću svakodnevicu. Radio je kao predavač financijskog prava na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, sudjelovao u stvaranju novog programa, ali pravo se Richyju nije uklapalo u ostvarenje američkog, a kamoli hrvatskog sna. Vidi se kao komičar, producent, TV lice, hrvatski David Letterman ili Stephen Colbert, i u tu svrhu pokrenuo je satirični blog 'II. Izvještaj' u kojem komentira domaće vijesti. Jasno, dao je otkaz u školi.

Američki politički humor nalijepljen na lokalnu hrvatsku situaciju, zvuči kao sladoled od paštete. Richy je svjestan rizika i za razliku od hrvatskog standardnog stanja svijesti, rizik voli: 'Ne znam još uvijek postoji li tržište za takvo nešto u Hrvatskoj, ali mi smo u SAD-u odgojeni tako da pokušamo čak i ako su šanse jako male. To je poanta života. Ako ne pokušaš, onda je 100 posto sigurno da nećeš uspjeti. Čak i ako ne uspiješ, u pokušaju jako puno naučiš. Ovdje ljudi prečesto kritiziraju nešto, a onda nema napora da to što kritiziraš - i promijeniš.'

U Hrvatskoj nedostaje optimizma i pohvala, obavještava me Amerikanac. Na njegovom kontinentu ljudi još uvijek vjeruju da mogu nešto promijeniti ili ostvariti. Ne možemo se ne složiti. Mislim, čovjek je došao u balkansku nedođiju na blef i nešto napravio. Ili, kako sam kaže: 'Došao sam iz dva razloga. Prvo, stekao sam ovdje puno prijatelja. Drugo, htio sam što više koristiti hrvatski jezik. Treće, želio sam promjenu u stilu života. Živjeti gdje je jeftinije i gdje ne radiš 100 sati tjedno, kao što je očekivano na Wall Streetu. Taj posao nije bio moja strast.'

Doduše, spoznaja o hrvatskoj opuštenosti otišla je malo dalje od očekivanog: 'Znam da je Hrvatska usred krize, ali sada tek vidim kako se moji prijatelji ovdje svaki dan pate. Ako imaju posao, onda im ne ide dobro, ako im i ide dobro, onda rade previše za premalo. Mi u Americi isto radimo puno, ali onda i zarađujemo puno. Ovdje to nije slučaj.' Nezamislivo je Ameru da ljudi kod nas rade i ne primaju plaću. Nezamislivo mu je da svi očekuju stalne ugovore. Nezamislivi su mu količina birokracije, porezni sustav koji guši poduzetništvo i zakoni koji se mijenjaju češće nego što se histerična tinejdžerka presvlači u dućanu s robom: 'Svi koji su zaposleni u Hrvatskoj, u strahu su. Kažu mi – kako možeš isplanirati svoj život ako ne znaš hoćeš li imati posao sutra? Ne razumiju da lakše zapošljavanje i otpuštanje znači da ćeš lakše pronaći posao jer se poslodavac ne boji da će te morati držati pet godina, iako mu možda prestaneš trebati. To je dobro za ekonomiju u cjelini, tvrtke su stabilnije. Mogu se lakše restrukturirati. Nije garancija za zaposlenika, ali lakše pronađeš posao. pogotovo mladi.'

Richy bi promijenio naš porezni sustav, da ga netko pita. Pogotovo za tvrtke kojima je, veli, preskupo plaćati po zaposleniku još isto toliko državi: 'Zato ni nema poslovanja u Hrvatskoj. Tvrtke ne žele zaposliti jer ne mogu lako dati otkaz i jer plaćaju previsok porez na dobru plaću.'

Još nešto, previše je kod nas 'intelektualaca'. Super je što smo načitani i znamo puno o mnogim stvarima, ali američki je zaključak da je puno toga u intelektualnoj građi nacije beskorisno: 'U SAD-u je skoro pa uvreda kada te netko nazove intelektualcem. Želiš biti ili stručnjak ili poduzetnik. Tamo se očekuje da koristiš svoje humanističko znanje za politiku ili akademiju. Postaneš profesor, istražuješ ili koristiš to znanje za ekonomiju.'

Očito je Richy još premalo kod nas da počne cijeniti predivnu uzaludnost misli koja odvaja zanimljive od upućenih ljudi, ali dovoljno je tu da si skuca pseudonim Ilija Ilić, kupi gaće s kockicama i blogira o Savskoj 66. Hrvatska mu je malo ubila optimizam, veli, više nije skroz načisto da mu je Zagreb rješenje svih životnih pitanja. Sve ovisi o tome hoće li domaća estrada prepoznati potencijal u liku wallstreetovskog crnca koji baca američke fore na hrvatsku situaciju i sve to na naški. Nije da kao nacija patimo od viška eksperimentalnosti i znatiželje, ali Ilija je stvarno pao s Marsa. Ja bih mu odmah dao neki nedjeljni pregled vijesti i sljedećih mjesec dana sa smiješkom pratio medijski tsunami komentara i reakcija malog izoliranog naroda.