Crna rupa
Charles Burns

Kad je svojedobno jedan novinar, očito izrazito republikanske provenijencije, pokušao isprovocirati Roberta Altmana spočitavši mu da mrzi Ameriku i sve što je američko, valjda aludiravši na Altmanov vječni sukob sa svim onim čimbenicima koji američko društvo guraju na dno moralne kaljuže, veliki redatelj je sasvim mirno, bez suviše uzrujavanja odgovorio: Poštovani, niste u pravu. Ja svoje filmove radim takve kakvi oni jesu baš iz razloga što možda i previše volim ovu zemlju.

Čitajući Crnu rupu, kultno djelo istaknutog američkog umjetnika Charlesa Burnsa, zatekao sam se kako doživljavam svojevrsni altmanovski deja vu. Baš poput  Altmana, Burns u Crnu rupu na hladan i proračunat način, kirurški precizno unosi značajke svojeg stila i svjetonazora –  izražena sklonost prema razaranju američkih mitova, usporavanje akcije naglašavanjem atmosfere i psihološkom razradom likova, te forsiranje slučajnosti čime razbija kauzalnost naracije.

Pišući ovu autobiografiju parcijalnog karaktera, Burns nas vremenski vodi u '70-e godine prošlog stoljeća, a geografski na krajnji sjeverozapad SAD-a, u predgrađe kišnog i depresivnog Seattlea, u kojem je i sam proveo razdoblje adolescencije. Odmah na početku upoznaje nas sa skupinom tinejdžera, upoznaje nas s njihovim brigama, problemima, slabostima, željama. Na prvi pogled, rekli bismo klasične slatke brige svakog djeteta koje još nije zakoračilo u fazu kad život ne prašta i kad se životne pogreške teško ispravljaju. Ipak, za razliku od većine filmova okvirno slične tematike, takozvanih filmova žanra nostalgije, poput Američkih grafita, Dana velikih valova, Munjenih i zbunjenih ili Korak do slave, koji isključivo slave život, veličaju mladost i uzdižu razdoblja bezbrižnosti do samih nebesa, Burns nam Crnom rupom udara strahovit šamar, te prisiljava nas da upoznamo i onu drugu stranu odrastanja, onu crnu.

Bolne transformacije tinejdžera i 'američki san'

Odmah na početku saznajemo da neka misteriozna, deformirajuća bolest hara među mladima, a pojavljuje se isključivo nakon seksualnog čina. Ožiljci koje ona ostavlja na svojim žrtvama variraju od stravičnih i nakaznih, do suptilnih i prikrivenih. No lijeka nema, a začudo on se ni ne traži, kao ni razlozi te pošasti. Svi oni zaraženi zapravo, kao da su  spremni na posljedice tih mutacija i posve ravnodušno pristupaju kontaktu koji je nužan za prenošenje bolesti. Sasvim mirno iščekuju koje će im karte sudbina podijeliti – život ili smrt. Čini se da nam takvim stavom, Burns zapravo sugerira da je tu tinejdžersku kugu zamislio ne nužno kao bolest (mada naravno ne treba odbaciti ni tu mogućnost, posebice ako uzmemo u obzir da se histerija nakon pojave AIDS-a počela javljati u početku u SAD-u, a poslije i ostatku svijeta baš u vrijeme kad je ovaj roman pisan, a to je početak 1980-ih), nego više kao svojevrsnu metaforu adolescentske mutacije, odnosno psihofizičke transformacije djeteta u odraslu osobu. Ta transformacija je neizbježna.

Poznato je da su Amerikanci odavno kolonizirali našu podsvijest, te na izrazito agresivan način uspijeli nametnuti velikom dijelu planete svoj stil života kao onaj najpoželjniji, kao onaj kojem treba težiti, kao onaj kojeg treba sanjati – Američki san. Naravno, u naše živote su uveli i mnogo pozitivnih stvari, no, kako to obično biva, u paketu s njima nam je stigao i sav onaj njihov trash, sve one degeneracije koje su popt Burnsovog virusa zahvatile i naše društvo. Sve ono što smo nekoć gledali na TV-u, sve ono nad čime smo se zgražali i nismo vjerovali da može postojati, pokucalo je na naša vrata, a mi smo to objeručke prihvatili.

Klasna i rasna segregacija, selekcija mladih na bogate, lijepe, i popularne (kad se samo sjetim da sam ne tako davno umirao od smijeha nad tim terminom kad bih naletio na njega u kakvoj teen serijici) koji siromašne, manje lijepe i nepopularne brutalno guraju na marginu, te ih zatvaraju u svojevrsna geta vlastitog unutarnjeg svemira iz kojeg ovi na sve moguće načine pokušavaju naći izlaz. Kako taj problem nije više nužno isključivo američki, već je postao globalna kuga, jedna od najvažnijih komponenti na kojima Burns gradi temelje ove svoje novele, je baš ta socijalna komponenta. Rješenje i kartu za bijeg od tih muka, Burns vidi u naglašenoj seksualnosti, te konzumiranju droga. Opsjednutost autora seksom je gotovo pa Freudovska, a prizori tripoidnih halucinacija daju čitavoj priči jednu jezovitu, Lynchevsku notu.

Dojmljivo napisana, vizualno gotovo pa savršena, edukativna, na momente uznemirujuća, Crna rupa je strip koji se od svoje prve, pa do svoje posljednje 361 stranice čita s nevjerovatnim užitkom.

Izdavač: Fibra
Cijena: 130kn

Crne misli
Andre Franquin

Prije nego li krenem direktno u glavu, ovim putem javno objavljujem da se pokajnički posipam pepelom, te molim da mi se oprosti jedan nevjerovatan gaf. Naime, prije par mjeseci, kada sam radio listu najboljih strip izdanja 2010. g. u Hrvatskoj, Crne misli velikog Andrea Franquina se, eto, nisu našle na istoj. Znam, opravdanja za takav propust nema, no u svoju obranu mogu samo reći da u trenucima kad se ta lista sastavljala, ovo remek-djelo ne samo stripa, nego i cjelokupne svjetske kulturne baštine, nije bilo u mom posjedu, tako da tada nisam imao jasan uvid u njenu ljepotu, niti spoznaju o njenoj čarobnosti. A kako nemam običaj, poput nekih mojih kolega, pisati o nečemu o čemu zaista nemam pojma (tko se još ne sjeća sad već legendarnog osvrta Zlatka Galla na odgođeni koncert Zlatana Stipišića Gibonnija? ), ostaje mi jedino da skrušeno priznam svoj grijeh, te da pokušam spasiti što se spasiti da.

Franquinova tama

Andre Franquin, bez sumnje je jedan od rijetkih stripaša koji su strip podigli na višu razinu, dajući tom objektivno statičnom mediju legitimitet da se bez lažne skromnosti može smatrati umjetnošću. Franquin u ovoj kolekciji jednostraničnih stripova stvorenih u periodu od 1977. – 1983., nastupa u ulozi dežurnog gunđala koji na satiričan način kritizira društvenu zbilju kao nikad nitko prije njega, a čini mi se ni nitko nikad poslije njega. Barem kad je riječ o stripu. Koristeći se gotovo istim stilom crtanja, istim potezima tuša, te gotovo istom likovno-verbalnom spregom, kojima  je udahnuo život nenadmašnom antijunaku Gastonu, Franquin u Crnim mislima dijametralno mijenja karakter i atmosferu svojeg dotadašnjeg vedrog i optimističnog izričaja. Ovdje on pripovjeda o mračnoj strani čovječanstva, a teme koje su ga opsjedale bile su smrt, smrtna kazna, nuklearna apokalipsa, ratovi, nesreće, zagađenja, religija, politika. No, Franquin i kad krstari i najmračnijim zakutcima ljudske destruktivnosti, čini to na sebi svojstven način, dajući i tim crnjacima neku sasvim novu dimenziju. Naravno, onu smiješnu.

Svaka stranica je priča za sebe, a svaka od tih priča počinje s jednim urnebesnim Franquinovim aforizmom ('Snažna ljevica nije isto što i povratak komunista na vlast', 'Pokreti trupa nisu isto što i tjelovježba' ili pak 'Zalutati nije isto što i biti pogubljen') koji je na neki način svojevrstan lajtmotiv te epizode. Magičan spoj decentnog nihilizma, vrhunskog crnog humora i prekrasnog crteža, Crne misli svrstavaju u ona rijetka strip izdanja koja se mogu promatrati i tumačiti i kroz perspektivu samog stripa, ali i kao nešto mnogo, ali zaista mnogo dublje.

Ako je jedan Miroslav Krleža ze Crne misli rekao: Kad sklopimo oči nakon što smo pročitali neku stranicu Franquinovih Crnih misli, i tama koja uslijedi je Franquinova, tko sam ja da proturječim? Jednom riječju, genijalno!

Izdavač: Strip-agent
Cijena: 79kn