Njegova vitka konstrukcija, naime, proteže se između dva tunela koja zjape nad provalijom. A sastavlja se dosad metodom dosad neviđenom kod nas: čelični segmenti 'naguravaju' se iz utrobe oba tunela i negdje krajem godine spojit će se točno na sredini.

'Ma nema šanse da ih pogode, pa vidi kako je ovaj manji dio nakrivljen', grintat će pučki inženjeri koji od dolje, s nula nadmorske visine, komentiraju napredak visoko nad glavama Omišana. Svakog jutra kad se probude prvo pogledaju 'koliko je izvirio'.

'Ma hoćemo, pogodit ćemo u milimetar', smije se inženjer Tomislav Cvetko iz Hrvatskih cesta, čovjek koji je reporterima tportala bio vodič po ovom gradilištu. Ono je neveliko, ali rekli smo, izuzetno kompleksno: tu je jedan manji tunel od dvjestotinjak metara, pa nešto ceste, pa 1470 metara dugačak tunel kolokvijalno nazvan 'iz nigdje u ništa' koji završava nad kanjonom. Taj dio dovršen je ima punih osam godina, plaćen skoro 350 milijuna kuna i od tad stoji neiskorišten, kao spomenik ludo bezobraznoj neorganizaciji.

A u nastavku je spomenuti most ukupne duljine 220 metara, pa novi tunel s druge strane kanjona i cesta koja vodi dalje u omiško zaleđe, kao slabašna alternativa jadranskoj magistrali, koja manje služi kao cesta a više kao izvor trauma vozačima. Ovaj novi dio omiške obilaznice zajedno s opremanjem staroga koštat će nas 197 milijuna kuna, a kad se sve to spoji, dovrši i otvori dobit ćemo nešto manje od četiri kilometra ceste na koje će prometni znakovi preusmjeravati turiste prema zaleđu i tako barem donekle 'odčepiti' sami Omiš. Zaobilazit će ga.

Što će se potom događati iza brda, a posebno kada se svi nekako dovaljaju do dvadesetak kilometara udaljenog i zagušenog Splita, nije teško predvidjeti jer obećanje brze ceste na najprometnijem pravcu u državi zasad nema ni u tragovima. To je bezobrazluk druge vrste, no dobro, nije tema posjeta reportera tportala.

Rekli smo, zanima nas ovaj neobični most.

'On ima promjenjivi presjek - po sredini je 'visok' samo dva i pol metra, a na rubovima četiri metra više - i zbilja je prvi ovakav u Hrvatskoj jer svoje upornjake zapravo ima u tunelima, a sastavljamo ga metodom postupnog potiskivanja, koja se ovako u razgovoru još naziva 'naguravanjem': čelični segmenti teški po stotinjak tona stavljaju se na 'roler' i uz pomoć hidraulike naprosto guraju iz tunela vani, nad kanjon', izostavili smo svu silu stručnih izraza i laički citirali našeg inženjera Cvetka.

Svaki segment duljine je dvanaest metara, a 'nagurava' se brzinom od petnaestak minuta po metru, kada dođe taj dan. Dosad je s istočne strane već izbačeno svih planiranih 76 metara, a sa zapadne nešto manje. Preostala su još četiri naguravanja.

'Ležajevi mosta još uvijek nisu betonirani. Tek kad se konstrukcija konačno spoji i zavari, spušta se na njih i tako on zapravo postaje greda', objašnjava nam Cvetko.

U međuvremenu smo - što šećući, što vozeći slalom po gradilištu - napokon dospjeli do početka samog mosta, čijih se po tridesetak metara nalazi u utrobi jednog i drugog tunela. Ovdje su ukopani njegovi temelji, upornjaci, zapravo sve oku nevidljivo što most čini mostom. Pa tako i golemi čelični sanduci.

'Kako se konstrukcija izbacuje, tako se težište mosta pomjera. Kada spojimo sve segmente, ove sanduke ćemo ispuniti betonom i tako će težište ostati unutra', nastavlja dalje Cvetko. A mi, jer smo napokon prohodali taj kilometar i pol dugačak tunel 'iz nigdje u ništa' pa ugledali danje svjetlo, provlačimo se ispod čvrsto zakovane ograde i stupamo na budući most. Ni manje strašljivima nije baš svejedno koračati po konstrukciji koja doslovno visi u zraku, pogotovo jer nam još uvijek u glavi zvoni ono objašnjenje da će 'tek nakon što se spoji most leći na ležaje'.

Kvragu i tportal i gdje sve gura nos.

Naš domaćin dakako se smije: sve je ovdje testirano i sigurno, kao i na svakom ozbiljnom gradilištu. Samo, nemojte se baš previše naslanjati na ogradu…

Ali pogled na drugu stranu, gdje traju pripreme za iduće naguravanje čeličnog segmenta, ostavlja nas u nedoumici kao da smo kakvi pučki inženjeri koji sedamdeset metara niže piju kavu i besposleno lamentiraju o stvarima o kojima pojma nemaju: suprotna strana mosta zbilja je vidljivo niža i kažemo, nema šanse da se ovaj posao završi kako spada.

'Ima, ima. Već smo rekli da on ima različitu visinu u sredini i na krajevima, pa kako ga sada potiskujemo, tako se on diže uvis', strpljivo nam objašnjava naš sugovornik.

Dakle, onako laički: u roku od nekoliko tjedana hrvatski inženjeri će konstrukciju koja se s obje strane rađa u tunelima i nadvija nad strmom klisurom spojiti i po duljini, i po širini, i po visini. U milimetar.

S jedne njene strane uski je klanac niz kojega se sruči bura koja nosi sve pred sobom i ovdje će se sasvim sigurno postaviti veliki vjetrobrani, a s druge puca spektakularan pogled na ušće Cetine i Omiš okupan suncem. Sve skupa izgleda čudesno, božanstveno.

No običan čovjek u tomu neće moći uživati jer kad se negdje idućeg ljeta cijeli posao dovrši, sklopom tunela i ovim čudesnim mostom moći ćete tek projuriti automobilom. Bez zaustavljanja, bez foto-sešna, a bogme i bez bungee jumpinga ili sličnih ludorija.

Ove prometnice imat će samo i jedino funkciju prometnica, i to brzih, koliko god ljudi koji žive u ovom dijelu Dalmacije na to bili nenavikli.