Hrvatska je mala i siromašna zemlja u krizi. Sve nas svakodnevno podsjeća na tu neugodnu, ali elementarnu istinu: političari koji bi smanjili plaće svima osim sebi, buna seljaka, gladovanje radnika splitske željezare, protesti nezadovoljnika ove ili one kategorije. Država je prezadužena, bankrotirat će kao Grčka – upozoravaju stručnjaci. Raste nezaposlenost, a ljude spašava, od danas do sutra, siva ekonomija i kreditne kartice. Nasilje raste još i više pa gotovo da nema dana da na vijestima ne osvane kakvo pretučeno dijete, baš kao da je među ljudima zavladalo bjesnilo. Vlada nesigurnost i strah od budućnosti, a nekakvo 'bolje sutra' ne mogu dočarati ni oni najmaštovitiji demagozi. Ukratko – jadna država sve siromašnijih građana.

Pa ipak, nije sve tako crno kako se čini. Zašto? Zato što čak i u tako teškoj situaciji, brojne su prilike u kojoj ti isti ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem ne propuštaju pokazati svoju solidarnost s onima koji su se našli u još većoj nevolji. Uzmimo za primjer nedavni dobrotvorni koncert za mladu stolnotenisačicu, olimpijku Sandru Paović koja je teško stradala u prometnoj nesreći i potrebna joj je dugotrajna rehabilitacija u Švicarskoj, koju obitelj ne može platiti. Ili koncert za Zakladu 'Ana Rukavina', koja sakuplja sredstva za banku koštane srži. Ili nedavno održani koncert za pomoć u liječenju slikarice Izabele Šimunović.

Dobrotvornih akcija doista je puno i ne mora se nužno raditi o poznatoj osobi. U novinama se svako malo pojavi kakav tekst koji poziva na pomoć djevojci oboljeloj od rijetke bolesti koja mora na tretman u inozemstvo – ili pak dječaku kojem je potreban skupi lijek koji nije na popisu HZZO-a. I ljudi daju, novac se uvijek skupi. Nedavno je tako skupljeno i tri i pol milijuna kuna za stradale od potresa na Haitiju (od kojih je milijun odobrila Vlada iz budžeta) kao što je prije par godina skupljeno dosta – ali ipak daleko manje – novca za one stradale od cunamija. Glazbenik i ambasador dobre volje UNICEF-a Zlatan Stipišić Gibonni u jednom intervjuu izjavio je kako je jako ponosan jer '…se Hrvatska pokazala'. 'Velika je to stvar, jer prije smo imali akcije gdje su građani Hrvatske pomagali drugim građanima Hrvatske koji su pogođeni. Ovo je, neću reći prva, ali najuspješnija akcija, a da se ne tiče nas samih.'

Gibonni je u pravu. Doista, solidarizirati se s nekim dalekim i stranim pokazuje stvarnu empatiju, jer je to znatno teže nego pomoći nekome bliskom, svome. A ljudskost se, između ostalog, mjeri upravo empatijom, mogućnošću suosjećanja s tuđom nevoljom. U pravu je tim više što je iskazivanje solidarnosti na ovaj način, donacijama građana, pojava novijeg datuma na ovim prostorima. Ovdje je to bila (i ostala) zadaće države, bilo da ju je ona ispunjavala ili ne. U Americi su uobičajenije svakakve vrste doniranja i altruističkih akcija. Ne treba zaboraviti da tamo darovana sredstva država odbija od poreza, pa je bogatima i lakše davati. A kad čovjek pomisli da je u SAD-u bez zdravstvenog osiguranja 50 milijuna ljudi, dakle cijela jedna velika europska država, nije čudo da nekima ne preostaje ništa drugo nego nada u samilost.

U Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Evropi, suosjećanje institucionalizirano. I baš zato ponekad ne funkcionira ili je nedovoljno brzo i efikasno, pa izgleda da ovakav izvanredan način skupljanja pomoći djeluje kao neka vrsta korektiva. Zato se ponekad stiče dojam da građani svojim prilozima demonstriraju ne samo svoju solidarnost, nego i nepovjerenje u sustav, odnosno da na taj način pokazuju svoju identifikaciju sa žrtvom. Jer dobro je znati da će sutra, ako treba, i tebi netko pomoći. A sve to u situaciji 'prvobitne akumulacije kapitala', odnosno u socijalno neosjetljivoj fazi kapitalizma gdje je logično da je ljudima ipak najvažnije samoodržanje.

Pokazivati solidarnost s drugima, odvojiti pet kuna koje će nekom djetetu na Haitiju omogućiti da mjesec dana pije čistu vodu - ili pomoći bolesniku da kupi skupi lijek - postaje mjera ljudskosti, znak da ljudi nisu podivljali usprkos teškim uvjetima u kojima žive. Bez obzira na iznos novca koji pojedinac donira, ono što je važno u socijalnom smislu je iskazivanje namjere da se pomogne, preuzimanje osobne odgovornosti za pomoć neznancima u nevolji. I što je još važnije, čin davanja je djelovanje protiv ravnodušnosti za patnju drugoga, ravnodušnosti koja je u korijenu zla. I zato ovakve demonstracije humanosti zaslužuju da se tim ljudima kaže - hvala, učinili ste nešto dobro. Zaslužuju da mediji, institucije, političari ponekad pokažu smisao i za običnu ljudsku dobrotu koja nije tiražna, ali je jako važna za koheziju društva.

U knjizi 'Facing the Extreme' francusko-bugarski teoretičar Tzvetan Todorov pita se je li u ekstremnim uvjetima kakvi su, primjerice, vladali u Gulagu ili u nacističkim koncentracionim logorima, moralno ponašanje uopće bilo moguće? I zaključuje da čak ni tada socijalni darvinizam nije bio univerzalno pravilo. 'U ekstremnim situacijama pitanja savjesti uopće nisu bila rijetka i sama činjenica da su postojala svjedoči o mogućnosti izbora, dakle moralnog ponašanja', piše Todorov. Hobbesova doktrina o 'ratu svih protiv svakoga' pogrešna je - smatra on – jer ljudi su i u najneočekivanijim okolnostima spremni pomoći jedni drugima i razlikovati dobro od zla. Dobro je znati da je i tada dobro - moguće.