Nakon što je više medija objavilo informaciju o postojanju non-papera, uvid u taj dokument imao je i tportal. Dokument nosi nadnevak 17. siječnja 2018., a u njemu američka strana savjetuje hrvatsku te joj iznosi preporuke i mogući hodogram izbora aviona koji bi, da su ga ministar obrane Damir Krstičević i članovi stručnog povjerenstva slijedili, doveo do uspješnog završetka natječaja i nabave aviona, umjesto fijaska u koji se nabava pretvorila.

Među preporukama, ako bi se Hrvatska odlučila za platformu F-16, i ona je da treba od Izraela i Grčke, koji su nudili svoje polovne avione F-16, zatražiti o kojim je točno konfiguracijama riječ i u kakvom su stanju avioni te što se nudi u smislu obuke i podrške. Amerikanci dalje savjetuju da Hrvatska zatraži ponudu vlade SAD-a za nadogradnju i modifikacije koje je potrebno napraviti na avionima, a koje može napraviti samo američka vlada.

Amerikanci predlažu i da Hrvatska postavi Izraelu i Grčkoj pitanja koja je trenutna konfiguracija avionike (radar, misijsko računalo i ostala zrakoplovna elektronika) i koje su promjene potrebne da bi se mogli ispuniti hrvatski zahtjevi (interoperabilnost NATO-a, taktička podatkovna veza Link 16), koja je konačna željena konfiguracija aviona, što se nudi od opreme za zemaljsku podršku i testiranje te hoće li ta oprema biti korisna u novoj konfiguraciji aviona, koliko i koji se tipovi rezervnih dijelova nude i hoće li biti korisni u novoj konfiguraciji aviona.

I ono što je možda i najvažnije, u predloženom hodogramu cijelog procesa predlaže se da Hrvatska u veljači 2018. od američke vlade zatraži procjenu troška za nadogradnju izraelskih i grčkih aviona, koji bi sadržavao produženje resursa (SLEP), nadogradnju avionike, novo misijsko računalo i softver, opremu za zemaljsku podršku, komunikacije, IFF (identifikacija prijatelj-neprijatelj), Link 16 - ovisno o budućoj hrvatskoj konfiguraciji. Nakon toga, predlažu Amerikanci, u ožujku 2018. Izrael i Grčka trebali bi zatražiti odobrenje za prijenos tehnologije trećoj strani (Third Party Transfer ili TPT) za same avione, a odvojeno i za podsustave. Odobrenje SAD-a je ključno u procesu jer bez njega ni Izrael ni Grčka ne mogu nikome prodavati avione. Hodogramom je predviđeno da bi vlada SAD-a negdje u lipnju odobrila taj prijenos tehnologije i zatim ponudila ugovore za nadogradnju izraelskog F-16 Baraka i grčkog F-16 Blocka 30.

Tek nakon toga, negdje u rujnu, predviđeno je hodogramom iz američkog non-papera, kad se dobiju odgovori na sva pitanja i pribave sva odobrenja, Hrvatska bi trebala donijeti odluku o tome koji avion će se nabaviti. Hrvatska je neke od koraka očito preskočila, pa je odluku o izboru borbenog aviona donijela u ožujku, odlučivši se za izraelsku ponudu prije nego je obavljen najvažniji dio, a to je ishođenje odobrenja za transfer tehnologije. Na kraju se to odobrenje pokazalo nepremostivim problemom jer su Amerikanci dozvolili prodaju ogoljelih F-16, iz kojih bi se prije prodaje Hrvatskoj trebala izvaditi izraelska nadogradnja, na što ona ne želi pristati. Da se poslušalo američke savjete iznesene u non-paperu, Hrvatska bi prije donošenja odluke znala kakve avione može dobiti od Izraela i Grčke, kakve je nadogradnje potrebno napraviti na njima, znala bi tko je dobio odobrenje i za što, pa bi sukladno tome mogla donijeti informiranu i kvalitetnu odluku o tome hoće li odabrati jednu od te dvije ponude ili pak novi američki F-16 ili švedski JAS 39 Gripen, koji su također sudjelovali na natječaju.

Time što se nije poslušao američki savjet izgubila se godina dana i s obzirom na to da postojećim MiG-ovima 21 resursi počinju istjecati od 2021. do 2024. godine, a trenutno ih je operativno samo tri, jasno je da se izgubljenim vremenom ugrozio opstanak eskadrile borbenih aviona. Hoće li se to pokazati presudnim i u konačnici rezultirati ukidanjem eskadrile, ostaje nam vidjeti.