Ukratko, SAD dozvoljava prodaju aviona F-16, koje je Izrael od njih nabavio sredinom 1980-ih, samo ako se iz njih izvadi sva izraelska tehnologija kojom su ih oni modernizirali. S obzirom na to da su Izraelci na natječaju pobijedili s moderniziranom verzijom F-16 Barak, Hrvatska ne želi kupiti avione bez izraelskih modifikacija te će natječaj, osim ako se nekim čudom u zadnji čas Izrael i SAD ne dogovore, biti poništen.

Najveći dio odgovornosti za fijasko s najvećom vojnom nabavom od samostalnosti Hrvatske, teškom 500 milijuna dolara, na ministru je obrane Damiru Krstičeviću te na članovima stručnog povjerenstva jer su kao najbolju ponudu na natječaju Vladi preporučili onu izraelsku, iako u trenutku odluke Izrael nije imao odobrenje SAD-a za prodaju aviona u moderniziranoj verziji Barak, a to odobrenje nema ni danas.

Naime, prema američkim propisima, svaki kupac njihove vojne opreme, što je u ovom slučaju Izrael, koji je želi prodati trećoj strani, u ovom slučaju Hrvatskoj, mora prije prodaje ishoditi odobrenje američkog Kongresa te ukloniti iz te opreme sve eventualne modifikacije koje su napravljene na njoj. Krstičević i članovi povjerenstva to su morali znati ako su savjesno i profesionalno obavljali svoj posao, što znači da su otpočetka morali znati da Hrvatska ne može dobiti avione kakve su odabrali na natječaju.

Ono što zbunjuje javnost vrludanje je službenih izvora o tome kakva je odobrenja Izrael imao kad se javljao na natječaj. Tako su, u reagiranju na medijske napise o propasti posla, iz MORH-a 7. prosinca tvrdili da je Izrael imao odobrenje SAD-a za sudjelovanje na natječaju, a da se pisano obvezao ishoditi odobrenje SAD-a za isporuku, odnosno samu prodaju aviona. Iz tog se reagiranja MORH-a dalo zaključiti da Izrael u trenutku donošenja odluke nije imao odobrenje za prodaju. No u četvrtak je Krstičević rekao da je u tom 'predodobrenju' koje je Izrael imao pisalo i da se ono odnosi na prodaju aviona.

'Želio bih reći da je vlada SAD-a dala predodobrenje za prodaju aviona Barak. Država Izrael je imala 3. listopada 2017. svu potrebnu dokumentaciju, uključujući odobrenje treće strane da može nuditi avion Hrvatskoj. Piše u tom papiru i prodaja', rekao je Krstičević u četvrtak nakon sjednice Vlade, odbijajući pokazati to predodobrenje jer da je riječ o klasificiranom dokumentu. No očito je da Izrael nije imao odobrenje za prodaju jer je ono prošlo proceduru u američkom Kongresu tek nekoliko dana prije isteka 2018. godine.

Kad se tim izjavama pribroje one američkog veleposlanika Roberta Kohorsta kako je SAD dvije godine objašnjavao Izraelu i Hrvatskoj da se prodaja može odnositi samo na ogoljene avione, bez izraelske modernizacije, stvari postaju još poraznije za Krstičevića i stručno povjerenstvo te je jasnija njihova odgovornost za propast posla.

Naime, odluka o nabavi aviona donesena je ne samo bez odobrenja Izraelcima za prodaju modernizirane verzije, nego i unatoč tome što je američki veleposlanik u više navrata upozoravao da se ta nabava ne može provesti onako kako su je dogovorili Izrael i Hrvatska. Više se vjerovalo sposobnosti Izraelaca da odobrenje izlobiraju od SAD-a nego riječima američkih dužnosnika i slovu američkog zakona, prema kojem dogovorenu prodaju nije bilo moguće ostvariti.

Nakon što se poništi odluka o nabavi aviona pred Plenkovićem će biti teška odluka; ili će se riješiti Krstičevića ili će ga zadržati u Vladi i zaštititi od kritika, pa tako i sam djelomično na sebe preuzeti političku odgovornost za fijasko.

Argumenti za rješavanje Krstičevića leže u tome da je ili svjesno lagao da posao napreduje dobro iako je znao da od njega neće biti ništa ili nije ništa znao, iz čega proizlazi to da nije sposoban obavljati posao koji obavlja. Jer nakon što su se Izraelci obvezali dobiti američko odobrenje za prodaju, nije trebao biti nikakav problem to da Krstičević ili netko od njegovih suradnika nazove nekog američkog dužnosnika, od veleposlanika do američkog ministra obrane, i malo se raspita o tome je li SAD uopće sklon odobriti prodaju moderniziranih aviona.

Ovdje treba naglasiti i da se kao jedan od razloga za to što je odbijena švedska ponuda za nove avione JAS-39 Gripen, osim gotovo dvostruko više cijene, navodio i taj da iza tog posla nije stajala država Švedska nego tvrtka SAAB, iako je švedska Vlada poslala pismo u kojem je pisalo da će se ta država uključiti u posao čim se donese odluka u korist SAAB-a, naravno ako takva odluka bude donesena. S druge strane je odabrana ponuda Izraela, iza koje nije stajala ona država koja jedina može odobriti prodaju, a to je SAD.

Kad se uz tu vrstu 'sklonosti' izraelskoj ponudi doda dosta čudan zaključak stručnog povjerenstva da 30 godina stari i žestoko izraubani izraelski avioni F-16 Barak imaju niže operativne troškove od novih Gripena, ali i novih američkih F-16 Block 70, pojavljuje se sumnja u pogodovanje Izraelu, što bi svakako trebalo istražiti Državno odvjetništvo.

Razlozi zbog kojih se Plenković možda neće htjeti riješiti Krstičevića leže u tome da mu je takav ministar u Vladi prevažan pa će riskirati i to da se dio negativne percepcije s Ministarstva prenese na Vladu. Krstičević, naime, dobro kotira u braniteljskim krugovima jer je i sam branitelj i ratni zapovjednik 4. gardijske brigade. On se dobar dio svog vremena i ponaša više kao ministar branitelja nego obrane, stalno govoreći o pobjedničkoj hrvatskoj vojsci i Domovinskom ratu.

Plenković je otpočetka mandata pokazao sklonost za Krstičevića i razumijevanje za probleme u sektoru obrane, pa je tako povećao proračun Ministarstva obrane, a ministar je dobio i 500 milijuna dolara za borbene avione, što nije uspjelo nijednom ministru u prethodnih 15-ak godina, koliko se govori o potrebi nabave aviona. Koliko je Krstičević važan Plenkoviću, vidljivo je bilo i kada ga je zadržao u Vladi nakon što je u srpnju 2017. ishitreno podnio ostavku zbog kritike predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je vojska na požarište u Splitu trebala doći ranije nego što je stigla. Nakon razgovora s premijerom ministar je povukao ostavku. Zbog toga što je prema njemu bio široke ruke i što ga je zaustavio u napuštanju Vlade, Krstičević je stekao status Plenkovićeva omiljenog ministra.

Ne treba zanemariti ni prijateljstvo Krstičevića s umirovljenim generalom Antom Gotovinom, koji u HDZ-ovu biračkom tijelu, a i kod većine građana ima status neupitnog autoriteta. Gotovina je također jedan od Krstičevićevih savjetnika.

Naposljetku, Plenkoviću slijedi vjerojatno dosta težak politički obračun s ličkim županom i bivšim HDZ-ovcem Darkom Milinovićem na izvanrednim izborima za skupštinu Ličko-senjske županije, pa je upitno koliko bi mu Krstičevićev odlazak iz Vlade mogao naštetiti i u toj borbi.

Premijer je u četvrtak u dva navrata, na sjednici Vlade i u intervjuu HRT-u, rekao 'suprotno onome što smo imali kao informaciju...' i 'mi nismo imali saznanja da će SAD imati primjedbe...', a iz tog korištenja 1. lica množine može se iščitati kako još uvijek vjeruje svome ministru. No obraćanje na temu aviona na sjednici Vlade završio je ipak u malo drugačijem tonu.

'Nama nije drago što je došlo do toga i nastojimo identificirati razloge tih problema, a nakon toga ćemo donositi odgovarajuće odluke', rekao je Plenković, iz čega su mnogi iščitali kako bi, ako se Krstičević identificira kao razlog problema, 'odgovarajuća odluka' mogla biti ministrova ostavka.

Krstičević nije baš sklon podnošenju ostavke zbog fijaska s nabavom aviona, no nakon što su ga novinari ispred zgrade Vlade u četvrtak više puta pitali o njoj ipak je, naglašavajući svoju ulogu u Domovinskom ratu, rekao kako je 'spreman otići ako je to za dobrobit Hrvatske'.

Rok da nam Izraelci odgovore na pitanje mogu li isporučiti avione s kojima su pobijedili na natječaju je 11. siječnja, a nakon toga će sudbina ministra Krstičevića biti jasnija.