Ideja je bila da se ubacim u redove pristaša i dam jedan pogled iznutra. Ali već u startu bio sam siguran da će me prepoznati. Unutarnji osjećaj mi je govorio da, unatoč tome što sam poslušao misao legendarnog špijuna, stvari neće teći glatko.

Obukao sam se casual kako bih bio što manje primjetan, ali avaj. Na Zrinjevcu je većina u bijelim majicama s natpisom U ime obitelji ili u tradicionalnim hrvatskim nošnjama.

'Jebem ti Iliju', pomislim i maknem se sa strane. Srećom, od početnih stotinjak ljudi brojka okupljenih stigla je do tisuću, majica s natpisima je nestalo, pa sam se nekako utopio u masi.

Da nisam znao na što sam stigao, pomislio bih da sam na onom uobičajenom - peder-prideu. Sve je nekako šareno, dominiraju grozdovi roza i plavih balona, ljudi pjevaju pjesme. Jedino što nisam vidio nikakve poljupce, čak ni one heteroseksualne. Ljudi se druže, Željka Markić daje izjave, ali prava zvijezda je Zdravko Tomac.

U jednoumlju je bio član Saveza komunista, s dolaskom demokracije zagovarao je socijaldemokraciju, a u trećoj životnoj dobi doživio je prosvjetljenje pa k'o elektronički Mesija po opskurnim TV emisijama lokalnih TV postaja propagira vjeru. Ali neka mu. Svijet se mijenja, pa može i on. To je nekako normalno. I red je to prihvatiti. Baš kao i to da bi se lezbe međusobno vjenčale i to nazvale brakom.

Povorka kreće, uzimam balon, uključujem se Praškoj u razgovor triju cura. Zagrepčanke su, pričaju o ispitima na faksu, a radije bi se kupale na moru. Pitam ih kako to da su na skupu i umjesto odgovora dobivam protupitanje: 'A kako to da si ti?'

Nemušto lažem kako mi lezbo-peder spika ide na živce, prodajem neku mačističku priču, a one me blijedo gledaju.

'Mi nismo s njima, samo smo slučajno upale u kolonu', objašnjavaju mi i smiju se. Pomislim kako bi bilo bolje da sam razotkriven nego što sam ispao kreten, nešto promrmljam i pomaknem se naprijed.

Kolona je već na Jelačić placu, ljudi nas nezainteresirano gledaju, u Maloj kavani ispija se pivo iz staklenih čaša, za razliku od Splita gdje je, na dan stvarnog Pridea, naloženo da na stolovima moraju biti plastične.

Interventna policija koja nas osigurava očito je procijenila da se neće naći kakva krezuba pederčina koja bi nas mogla gađati. Potajno se nadam nekoj akciji da imam štofa za tekst, ali ništa. Sve prolazi mirno. Iz Radićeve skrećemo u usku Zakmardijevu.

Razmišljam kako je to idealno mjesto za sačekušu. Već vidim kako Sanja Juras i Mima Simić prolijevaju vrelo ulje po nama, ali ništa. Ni Gordana Duhačeka nema da nam iz neke birtije pokaže barem srednji prst.

Upadam u jedno starije društvo koje je komentira kako ih je policija ovdje preusmjerila da ne idu na Kamenita vrata. Dvije gospođe i gospodin. U penziji su i potegnuli su iz Dalmacije. Ubacujem se u razgovor tezom da 'smo' pretjerali jer na neki način drugoj strani nešto oduzimamo.

'Ne uzimamo mi nikome ništa. Samo se borimo za svoje', uvjerava me uz prijeki pogled jedna od gospođa. Pokušavam joj objasniti da njoj nitko 'njeno' neće oduzeti, ali me prekida druga i dodaje da ne možeš nekom nešto dati 'kad on niti ne zna što je'. Nisam ni shvatio što je rekla, a ona nastavlja: 'Da pederi znaju kako je kad ih doma dočeka žena s ručkom i opeglanom robom i spremljenom kućom, nikad ne bi to niti bili.'

'Jeste li vi oženjeni, mladiću?' pita me. 'Nisam', odgovaram i dodajem da i 'oni' znaju kuhat i čistiti. Čudno me gleda, ali kažem kako bi se trebali više zalagati da brakovi opstaju jer se svaki treći raspada, a ne za to da se pederi ne mogu vjenčati i to nazvati brakom.

'Tu ste u pravu', kaže mi. Stižemo na Gornji grad. Pjeva se Zovi samo, zovi, slijedi red Thompsonovih domoljubnih, pa Kroacijo, iz duše te ljubim. Japanski turisti, poznati po fotografiranju svega, slikaju i okupljene.

Masa na Markovu trgu kliče Željki Markić, podižu se u zrak kutije s prikupljenim potpisima, a ona iz jedne kutije pušta goluba i golubicu.

Simboli mira. U kršćanstvu simboliziraju blagost jednostavnost, čednost i nevinost. Što su prije slobode radili u kutiji? E, to ne znam. A možda je i bolje.