Problem, naravno, nije stvorio Hajdaš, a vjerojatno ga on neće ni uspjeti riješiti: cesta koja povezuje otprilike 350 tisuća stanovnika i 'odčepljuje' drugi najveći hrvatski grad planirana je još u doba kada je trebala predstavljati brzu obilaznicu, a u međuvremenu je narasla u najobičniju gradsku prometnicu.

Da je na vrijeme izgrađena, već danas bi trebalo krenuti s još jednom obilaznicom. Godinama je međutim između Trogira, Kaštela, Solina, Splita i Omiša dramatično raslo ama baš sve osim asfalta i brige države, pa smo 2013. godine kao posljedicu dobili zagušene i u isto vrijeme zapuštene prometnice, razlog kidanja živaca domorocima i snebivanja turistima. A ovih posljednjih je, prema službenim podacima, upravo kroz Splitsko-dalmatinsku županiju prošle godine prošlo debelo preko milijun i pol, oko 15 posto od ukupnog broja za cijelu državu. Imali su što vidjeti: gradove koji se kunu u turizam, a nisu normalno spojeni ni s vlastitim aerodromom, ni s autocestom, ni s hotelima, ni s trajektnom lukom - inače trećom najprometnijom na Mediteranu.

Da sve ne bi ostalo na pukom dojmu o civilizacijskoj sramoti, mada je i samo on grozan, služi naravno statistika. Po službenim mjerenjima Hrvatskih cesta, tvrtke koja je direktno pod Hajdaševom nadležnošću, upravo je splitska obilaznica uvjerljivo najzagušenija prometnica u državi i njenim uskim i nesigurnim asfaltom dnevno prolazi više vozila nego kroz famozne naplatne kućice u Lučkom kod Zagreba. A one se, poznato je, već godinama koriste kako bi se široj publici ilustrirao krkljanac koji vlada u određenom trenutku. E, pa u Splitu i okolici taj krkljanac je konstanta. I ako novca za gradnju zaboravljene ceste na jugu u ovom trenutku nema - a među onih 2,5 milijardi kuna namijenjenih Hrvatskim cestama vjerojatno bi se ipak mogao pronaći - od pristojnog ministra u pristojnoj državi očekivalo bi se barem osnovno znanje o problemu. Kako smo već kazali, Hajdaš Dončić nije nam se udostojio odgovoriti, no kamere jedne nacionalne televizije 'zaskočile' su ga na Markovom trgu i pred njega gurnule mikrofon baš na temu splitske obilaznice.

'Postoje rokovi... Gledajte... Mislim... Cesta i gradilišta u Hrvatskoj ima puno, ne mogu sad napamet reći koji je rok', izvlačio se ministar, digao pogled uvis i duboko uzdahnuvši nastavio u revijalnom tonu: 'Naravno da je rok sukladno ulasku radnika na gradilište, ja mislim da bi par mjeseci nakon toga trebalo biti završeno jer su riješeni svi imovinsko-pravni odnosi.'

Hajdaševe riječi citirali smo vrlo pažljivo, kako se nam ne bi promakao neki zarez, čisto da možemo s punom odgovornošću ustvrditi da ministar ne govori istinu. Možda namjerno laže, možda ne želi odgovoriti, a možda ga jednostavno nije briga: no rok za dovršetak splitske obilaznice danas jednostavno ne postoji. Čak i da postoji gradilište o kojemu priča, cesta se ne bi dovršila za 'par mjeseci', nego nekoliko godina nakon dolaska radnika. I ne, ministre, 'imovinsko-pravni problemi' nikako nisu riješeni, a da ste se barem informirali o jednom od najvećih problema u svom sektoru, znali biste barem osnovne informacije.

U državama u kojima vlada barem zrnce razuma i racionalnosti ceste se grade po nekakvim programima i prioritetima, po mogućnosti dugoročnim, pa je i u Hrvatskoj zakonom propisano da Vlada mora izraditi, predstaviti i usvojiti četverogodišnji plan u kojemu se jasno vidi gdje i kako namjerava potrošiti novac, koliko god ga imala. Kod nas, naravno, i to zapinje: plana nema, a ne zna se ni kada će ga biti.  Nekoliko mjeseci uoči lokalnih izbora vjerojatno je isplativije prosipati asfalt kako (Hajdaševi) birači traže.