Dan prije utakmice na velikim natjecanjima uvijek je generalna proba za navijačke glasnice. Gradsko središte Poznanja u subotu 9. lipnja postalo je poligon za odmjeravanje koliko ima 'naših', a koliko 'njihovih', koja će boja prevladati na terasama kafića, tko će se prvi popeti i izvjesiti svoju zastavu na najviši kip na gradskom trgu, čija će se pjesma jače oriti poznanjskim ulicama…

Kako su navijači s raznih strana pristizali u grad, tako su što prije hitali u masu da osjete štimung, dobro se zabave i podignu predutakmičnu atmosferu. I mi smo se iz naše 'baze' na kraju grada, iznad koje učestalo prelijeću poljski čuvari neba, američki lovci F-16, na našim lovcima s dva kotača ekspresno uputili prema centru grada. Dakako, poslije kvalitetnog i obilnog ručka na kojem smo bili gosti, jer ovaj dan će vjerojatno potrajati.

U predgrađima Poznanja još se uvijek prepričava protekla utakmica Poljske i Grčke, a našima i Ircima nigdje ni traga. Da smo ovdje radi nekog drugog razloga, vjerojatno ni po čemu ne bismo shvatili da se u ovom gradu igraju utakmice Europskog prvenstva. Ipak, kako se približavamo epicentru, tako su boje sve šarenije.

U rano popodne naši su navijači prvi krenuli s pjesmom koja je ponijela i Irce. Veseli i izrazito prijateljski raspoloženi, pokušavali su hvatati korak s refrenima 'U boj, u boj' i 'Zovi samo zovi', ponekad pogađajući izgovor, a češće skačući i pljeskajući. Dobra zabava je ponijela cijeli trg, a mnoštvo prolaznika čudilo se tom navijačkom folkloru - sa strana su 'padale' stotine bliceva fotoaparata. Poljaci se pomalo dive ovom nesvakidašnjem prizoru u njihovom gradu pa žele nešto i ovjekovječiti. Tu priliku ne propuštaju ni navijači, svako malo izmjenjuju se poze za zajedničko slikanje, a navijačkoj osebujnosti nema kraja…

Lijepe Poljakinje ipak privlače najviše pažnje i jednih i drugih. Domaćini su angažirali velik broj hostesa i volonterki koje uspješno animiraju poglede s prepunih obližnjih terasa. Leci koje dijele navijače zanimaju kao lanjski snijeg pa iste sekunde završavaju u košu.

Hrvatskih navijača ima sa svih strana, iz zemlje i inozemstva. Kamperi, kombiji, osobni automobili i još neki biciklisti. Na glavni trg pristigla su još dvojica momaka iz Zagreba. Svaka čast dečkima, stvarno imamo razumijevanja.

Ipak, ruku na srce, naših je navijača značajno manje nego Iraca koji izviru sa svih strana. Kako je stizala večer, tako se grad sve više zelenio. Skoknuli smo do stadiona, onako neobavezno. Odjednom neka strka - reprezentacija Irske se vraća s treninga u hotel. Irski navijači trče s pivom u rukama da ispred autobusa uhvate koju fotku, a naši, koji su se tamo zatekli, pokušali su pjesmom pred sutrašnji dvoboj utjerati nelagodu igračima suparničke momčadi.

Kako se bližila ponoć, živa u navijačkom termometru je rasla. Prepunim gradskim središtem sve se glasnije orilo 'Come on our boys in green…', plesalo se na stolovima, po fontanama… Oni pomalo stidljivi Irci od popodne, s hektolitrima ispijenog piva i viskija postali su sve sigurniji u svoju pobjedu.

Te noći naši su navijači s više iskustva na velikim natjecanjima sačuvali svoja grla. Tek će se večeras vidjeti čija mačka crnu vunu prede. Nama ostaju sitne brige. Kako u rijekama ljudi koje će danas teći poznanjskim ulicama sigurno utopiti bicikle i eventualno osigurati papirić koji znači ulaz na stadion…