'Pih, furao sam se na onu 'Španjolska je dosadna' prije nego što je dosegnula stadionske razmjere', komentirao je jedan nogometni novinar na Twitteru, uspoređujući mantru koja se zadnjih dana raširila s velikim pop hitom. Jedan njegov kolega napisao je: 'Samo je pitanje vremena kad ćemo vidjeti kako Španjolska igra presing na vlastite igrače'.

Nakon što smo odgledali pet utakmica španjolske reprezentacije na ovom turniru, čini se da je njihov stil igre već svima dosadio. Jednostavno rečeno – oni streme za time da drugima ne daju da se igraju, žele loptu samo za sebe. A onda ne znaju što bi s njom.

Nevjerojatan je podatak da su već nakon utakmice s Francuskom oborili rekord Europskih prvenstava po broju dodavanja. Brojevi su manje važni, ali za usporedbu: u ovih pet utakmica, uključujući sinoćnji međusobni dvoboj, ostvarili su dvostruko više dodavanja od Portugala. Netko će pitati – dobro, ali čemu sva ta dodavanja služe? Nisu li posve beskorisna?

Nisu. Stvar s tiki-taka nogometom koju mnogi ne shvaćaju ili ispuštaju iz vida je da je to vrlo učinkovita defenzivna taktika. 'Ova momčad zasnovana je na solidnoj obrani', izjavio je Vicente Del Boque, na čuđenje nekih. Španjolska sve radi kroz kontrolu lopte: napada, odmara vlastite igrače, umara suparničke i – da, naravno – brani se. Dok god Španjolci imaju loptu, suparnici ne mogu napasti, ne mogu doći u šansu. Ako je izgube, instantno je pokušavaju vratiti jakim presingom. Ako u tome uspiju, opet usporavaju igru, guraju je od noge do noge i ne daju suparniku da igra. Razmislite o ovom podatku: polufinale s Portugalom bila je deveta utakmica 'na ispadanje' zaredom na velikim turnirima (EP i SP) na kojoj Španjolska nije primila gol.

Kod Španjolske nećete vidjeti puno klizećih startova, junačkih izbijanja ili blokiranja – jednostavno zato što suparnici imaju vrlo malo prilike da je prisile na takvo nešto. Njena defenzivna igra evoluirala je u stil koji ide protiv onoga što smo navikli gledati: cilj je da u defenzivnom dijelu lopta nikad ni ne dođe do obrane, da je prije toga zaustavi vezni red, a središnji braniči su tu samo kao korektori – no takvi korektori koji imaju puno obveza u građenju igre prema naprijed, pa i napadanju, stoga također moraju biti na 'ti' s loptom. Kao i svi ostali u momčadi.

Španjolska ima problem s uvrštavanjem klasičnog napadača u momčad, onog koji će se ubacivati u prostor, ali neće moći zadržati loptu ili sudjelovati u dodavanjima. Ako ne sudjeluje u dodavanjima, ne sudjeluje dovoljno u igri. Negredo je vjerojatno bio stavljen u momčad protiv Portugala zbog svoje sposobnosti da zadrži loptu, jer sigurno nije bolji napadač od Torresa ili Llorentea; kad se pokazalo da mu to baš i ne uspijeva, zamijenio ga je Fabregas. Lažni centarfor zamijenio je nepostojećeg centarfora.

Kažu da nijedna taktika nikad u startu nije bila negativna. Čak i zloglasni catenaccio je u početku značio i visoku efikasnost, ne samo čvrstu obranu i malo primljenih golova. Problem nastaje kad momčadi nastaju replicirati određenu taktiku bez da za to imaju odgovarajuće igrače. Slaven Bilić dobro je primijetio: 'Španjolska nije Barcelona'. Naravno da nije, jer nema ni Mascherana, ni Puyola ni Danija Alvesa – trojicu igrača koji omogućuju ostatku momčadi da igra 'ševu' sa supanicima, ako treba i do besvijesti. Naravno, nema ni Lea Messija, koji joj zabija skoro pa većinu golova. Razlika nije samo u nijansama, ona je drastična. Zbog toga Španjolska mora igrati s dvojicom defenzivnih veznih, zbog toga Del Bosque stalno insistira na formaciji bez napadača. Posjed je ključ: ako nema posjeda, lopta će već nekako doći u španjolski šesnaesterac i postojat će opasnost od primanja gola.

Hrvatska je ubijala Španjolsku učinkovitim pokrivanjem prostora i igrom 'na refule' u napadu, poput boksača koji se taktički odmara na konopcima, ne dopuštajući protivniku da uputi čisti udarac, a onda, kad ga već pomalo izmori, stane čvrsto na noge, preuzme inicijativu i pokuša brzo uzvratiti. Slaven Bilić je znao da se ne može samo braniti, da se mora barem povremeno potući sa Španjolskom za ono što joj je najdragocjenije: posjed, ali onda odmah uspostaviti brzi protok lopte i ne dozvoliti suparničkom presingu da je uzme. Kontra u kojoj je Modrić napravio onaj prodor i onako divno ubacio za Rakitića (koji je opet presprintao barem 50 metara prije nego što je došao u šansu) bila je prava nogometna poezija. Sve dok Hrvatska nije zaigrala na sve ili ništa, Španjolci su bili praktično bezopasni, a to ih je sigurno zaboljelo i poljuljalo. A reprezentacije koje imaju bolje igrače (iako ne nužno i bolju momčad), Italija i Portugal, bile su u stanju češće se potući za posjed.

No usprkos svemu Španjolska je došla do finala. Naravno da nismo zadovoljni nogometom koji je pritom prikazala. Većinu vremena to je djelovalo kao antinogomet. Catenaccio nije dozvoljavao suparniku da igra, ali potpuno ista stvar se može reći i za Del Bosqueovu interpretaciju tiki-take. Jer vrijeme je da se to i kaže: ovo je izrazito defenzivni nogomet. Nije to možda defenziva na kakvu smo navikli, ali Španjolska guši igru: ne da drugima da igraju, a da pritom ništa specijalno ne odigrava sama.

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!