Razočaranje sljepilom vladajuće socijaldemokracije, krutost birokracije EU-a i zabrinutost zbog imigranata tri su ključna razloga jačanja krajnje desnih stranaka u Evropi. Optimisti se nadaju da će prelazak s ulice u parlament povaditi desnici zmajeve zube rasizma i ksenofobije, no nije sve baš tako jednostavno kada se u društvu s parlamentarne govornice komotno može širiti sjeme zla...
Švedska je vjerojatno zadnja zemlja u Evropi za koju bi čovjek pomislio da bi njena radikalna desna stranka mogla dobiti dovoljan broj glasova da uđe u parlament, ali dogodilo se i to. Na nedavnim su izborima švedski demokrati dobili 5,7 posto biračkih glasova. Napokon je i Švedska postala normalan dio Evrope – kažu jedni, misleći na zemlje u kojima se to već dogodilo. Drugima ova pobjeda služi kao povod za analizu o prelasku radikalnih partija s ulice u institucije. Naime, u mnogim su evropskim zemljama - u EU i izvan njega - u posljednjih desetak godina desne stranke prešle izborni prag i ušle u nacionalne parlamente. Jedna je stvar širiti ideologiju ksenofobije, nacionalizma i rasizma u grupama i po opskurnim novinama, a druga je širiti je s govornice parlamenta i nacionalne televizije. Naravno, ulazak u parlament ne znači i dolazak na vlast niti koaliciju s ozbiljnim strankama, barem ne u Švedskoj, ali znači put većem političkom utjecaju.
Dakako, desnica u Evropi, nova desnica, nije od jučer. Godine 1999. austrijska Slobodarska stranka trijumfirala je s Jörgom Haiderom i 27 posto glasova, zbog čega je Austrija neko vrijeme bila praktički politički izolirana od EU-a. No što učiniti sada, kada izgleda da se 'fenomen Haider' proširio poput gripe? Nije više riječ o povremenim rasističkim ispadima, ograđivanju Roma ili napadima na emigrante; ukratko o tzv. epizodama, nego o politici ulaska u sistem - o radikalnim desnim strankama koje su, u međuvremenu, ušle u institucije i postale nezaobilazni dio političkog života, kako u Uniji, tako i izvan nje.
Evo kako izgleda Evropa danas: krenemo li od sjevera, Danska narodna stranka (DPP) s otprilike 15 posto birača treća je najjača partija u državi. U Norveškoj, Norveška partijanapretka je druga sa 22,9 posto, kao i nizozemska Slobodarska stranka, koja je nedavno na izborima dobila 15,5 posto. Švicarska narodna stranka (SVP) je prva sa 28 posto... U Velikoj Britaniji, Britanska nacionalna stranka (BNP) i Stranka za neovisnost Britanije kombinirano imaju oko 4 posto, Nova flamanska alijansa u Belgiji 8,1 posto, Austrija nakon smrti Haidera također ima dvije partije na desnici, Slobodarsku stranku i Alijansu za budućnost, koje zajedno dosižu oko 18 posto, dok se Nacionalni front u Francuskoj drži na 6,5. Sjeverna liga u Italiji na nacionalnoj razini ima 8,3 posto glasova. U Mađarskoj je Jobbik u svega nekoliko godina skočio na gotovo 12,18 posto, u Bugarskoj Ataka ima 10 posto, Slovačka nacionalna stranka je na 5,5...
Ukratko, nema više države koja bi se mogla izolirati niti je rast radikalne desnice fenomen koji se može ignorirati, u parlamentu ili izvan njega. Bitno je da se fenomen širi. Ali što to znači? Kakva opasnost prijeti od njih?
Ako bismo se ravnali samo prema njenoj retorici, desnica traži, vrlo načelno govoreći, države – nacije, očišćene koliko je to moguće od imigranata. Kako to u današnjem svijetu više i nije moguće, onda bi imigranti zakonom bili prisiljeni na integraciju i asimilaciju. A svakako se ne bi molili u svojim crkvama, odnosno džamijama, i ne bi se koristili socijalnim beneficijama. U tome bi najgore, čini se, prošli Romi, koji su postali simbol svega onoga što ta nova desnica neće. Međutim, retorika i demagogija jedna je stvar, naročito dok se odvija na ulici, a politička praksa sasvim je druga. Pa se tako, kad i ako sudjeluju u vlasti, desne stranke doimaju prilično ukroćenima.
Reklo bi se, dakle, da ulazak u parlament ustvari tupi njihovu oštricu. No to je tako samo na prvi pogled. Jer time nije razriješena sama suština problema koji dovode do rasta desnice u Evropi, a koji nikako nije bez razloga. Najgore je to da desnica ima ozbiljno uporište u istinskim frustracijama građana, od straha od gubitka posla i neizvjesne budućnosti, do krize identiteta.
Unazad dvije decenije odvija se cijeli niz procesa koji doprinose tome, od pada komunističkih režima i mijenjanja granica, do integracijskih i globalizacijskih procesa. A ne treba izostaviti ni rast imigracije od 12 (Njemačka) do skoro 50 posto (Francuska, Italija). Tome treba pribrojiti i ekonomsku krizu u posljednje dvije godine, kojoj se još ne nazire kraja. Posve je razumljivo da ljudi traže krivca za osiromašenje i osjećaj izgubljenosti. Političari radikalne desnice ne gube vrijeme i upiru prstom u one koji – ako već nisu krivi – sigurno su očito drugačiji: u ljude druge rase, nacije, religije. Da EU i euroskepticizam niti ne spominjemo…
No što za to vrijeme čine socijaldemokrati, političari centra i desno od centra? Oni marljivo rade na svojoj osobnoj promociji i zbrajaju postotke u anketama popularnosti. Njihov opstanak danas, naime, ovisi više o medijskoj popularnosti, a manje o postignućima. A popularan ne može biti onaj političar ili političarka koji će građanima reći da izlaz nije i ne može biti traženje žrtvenog jarca u, primjerice, Turcima, muslimanima općenito, ili u bilo kome drugome, jer nam treba uvozna radna snaga zbog toga što Evropa stari i nema tko plaćati za njihove mirovine i socijalne beneficije. Niti će biti popularan onaj koji govori o mjerama štednje, jer naravno 'oni' troše naš novac. Još manje onaj koji u krizi govori o solidarnosti, socijalnoj pravdi i toleranciji. Takve proglašavaju 'crvenima', dakle komunistima. Uzalud uvjeravanje da evropski socijaldemokrati nemaju veze s komunizmom…
Socijaldemokrati su veliki gubitnici, i to ne samo u Švedskoj. Oni kao da nemaju snage usprotiviti se i držati ravnotežu desničarskoj, ne samo radikalnoj politici. Kako bi i imali, kad su istovremeno s padom komunističkih režima doživjele poraz ideje koje nisu komunističke, ali su lijeve. U posljednjih dvadeset godina oni se zapravo boje svoje vlastite sjene i teško se hvataju ukoštac s problemima i frustracijama koji tište građane. Cijena koju za to plaćaju je gubitak vlasti i utjecaja. U politici, međutim, ne postoji vakuum. U prazan prostor ubacuje se onaj tko ima snage progovoriti o stvarnim problemima, pa makar to bilo na način koji se u Evropi već pokazao ne samo krivim, nego i opasnim.
Ali i svi ostali plaćaju cijenu za njihov strah, oklijevanje i dodvoravanje desnici zato što su lišeni alternative, odnosno drugih rješenja. Nesigurnost u društvu samo raste i nikakva obećanja desnih radikala neće tu nesigurnost umanjiti, osim možda privremeno.
Dok neposredna opasnost od radikalne desnice, čak i kad participira u vlasti, zasad nije ozbiljna – indirektna opasnost daleko je veća. Nastupi radikalne desnice s govornice parlamenta signaliziraju da je širenje ksenofobnih i rasističkih vrijednosti ne samo moguće, nego i da ih društvo tolerira i prihvaća. No što učiniti kad francuskom parlamentu i vladi više ne treba Nacionalni front da bi očistio zemlju od Roma?