Osnovni problem ovog sporta u domaćem okruženju već godinama jest besparica, ali i prilično neracionalno ponašanje vodstva gotovo svih klubova, naviklih da njihove velike apetite i posljedične gubitke saniraju porezni obveznici, mahom kroz oprost raznih davanja državi ili neuobičajeno velike donacije iz lokalnih proračuna. Do prije nekoliko godina u igri su bila i javna poduzeća koja su političkom direktivom potpisivala milijunske sponzorske ugovore, no dolaskom recesije dotok novca iz tog izvora potpuno je presušio.

Povrh svega, prije nekoliko godina postalo je jasno da će se i u Hrvatskoj morati početi poštovati europska pravila o potporama i da će se javna sredstva u sport moći ulagati samo za strogo namjenske svrhe, odnosno u omladinske škole i infrastrukturu, i to po precizno utvrđenoj proceduri. Nažalost, s izuzetkom Splita, ni jedan grad koji ima nogometnog prvoligaša zasad ne slijedi pravila, a ogromna većina njih čak ni ne zatraži potrebnu suglasnost za ulijevanje novca iz svog proračuna u sportske klubove. To bi se u budućnosti moglo pokazati problematičnim jer bilo koja zainteresirana strana može pokrenuti postupak opravdanosti javnih potpora i zatražiti njihov cjelokupni povrat što bi većinu klubova odvelo u potpunu propast.

Ipak, vrijedi zabilježiti da je pretvorbom velikog broja klubova iz udruga građana u sportska dionička društva barem povećana transparentnost njihova financiranja pa su za njih pet (Hajduk, Rijeka, Split, Istra i Osijek) početkom kalendarske godine javno dostupni financijski izvještaji za prethodnu. Klubovi koji su ostali u statusu udruge (Dinamo, Lokomotiva, Slaven Belupo, Zagreb i Inter) objavljuju neku vrstu šturog izvještaja, no nedavnim usvajanjem izmjena Zakona o sportu i oni su primorani da ubuduće objavljuju sve podatke kao da su i sami pretvoreni u dionička društva. A već iz dosad dostupnih podataka, jasno je da je situacija u hrvatskom nogometu i dalje prilično nevesela.

Svi klubovi posluju s gubicima, neki se ipak kreću prema samoodrživosti

Udruga nogometplus.net posljednjih mjeseci intenzivno je i sustavno analizirala financijsko stanje svih prvoligaša i došla do očekivanog zaključka: svi posluju u gubicima. Istina, ovdje postoje razlike u nijansama i vidljivo je da neki od njih kreću putem samoodrživosti, drugi se uzdaju da će i dalje primati desetke milijuna javnog novca, treći se oslanjaju na svog većinskog vlasnika i njegove goleme pozajmice koje su već gotovo pojele temeljni kapital dioničkog društva, četvrti isključivo na prodaju igrača, dok preostalima nema drugog izlaza, nego radikalno srezati sve troškove, svesti klub na njegovu pravu mjeru i pokušati se pokriti s onime što zarađuju. U situaciji kada se prosjek gledatelja na hrvatskim stadionima kreće tek negdje oko tri tisuće po utakmici - s time da ga znatno popravljaju Hajduk s desetak tisuća i Rijeka sa svojih pet tisuća - jasno je da se još uvijek radi o gotovo nemogućoj misiji.

Osnovna preporuka UEFA-e kako bi se ostvarila financijska stabilnost jest da redovni prihodi klubova - dakle, ono što sami zarađuju na tržištu mimo prodaje igrača, donacija i pozajmica - pokrivaju najmanje 70 posto njegovih redovnih troškova. Time se smanjuje njihova ranjivost na izvanredne okolnosti, poput slabog sportskog rezultata i izostanka prihoda od natjecanja u Europi, ali je manja i stalna ovisnost o prodaji igrača s ciljem krpanja rupa u budžetu.

Prihodi Hajduka veći su od prihoda svih ostalih klubova zajedno

Ovim kriterijima zasad ne udovoljava nitko u Hrvatskoj, no jasno je vidljivo da je tomu najbliži splitski Hajduk: njegovi redovni prihodi (ulaznice, marketing, sponzori i televizijska prava) u 2014. godini veći su od prihoda svih ostalih klubova zajedno i s 33 milijuna kuna pokrivaju 91 posto troškova plaća igrača, trenera i radne zajednice. To je još uvijek znatno više od preporučenih 70 posto, ali gotovo nemjerljivo manje u odnosu na Istru (270 posto), Rijeku (351 posto), Dinamo (963 posto) te RNK Split i Lokomotivu, klubove koji potroše dvanaest puta više nego što zarade!

Jasno, oni imaju neki svoju računicu: Mamićev Dinamo uzda se u dvadesetak milijuna kuna koje mu iz zagrebačkog proračuna prosljeđuje Milan Bandić, dok Rijeku spašavaju pozajmice i donacije većinskog vlasnika Gabrielea Volpija. Uz to, oba kluba prošle godine plasirala su se u Europsku ligu i na tome zaradila oko tri milijuna eura, no bit će zanimljivo pričekati financijske izvještaje za ovu godinu - posebno za Rijeku koja je ispala već u ranoj fazi i s te strane može računati tek na dvjestotinjak tisuća eura prihoda.

Volpi dao pozajmicu Rijeci od 35 milijuna kuna

Govoreći o nedavno privatiziranoj Rijeci, izvještaj za prošlu godinu pokazuje da je njezin većinski vlasnik Volpi klubu dao pozajmicu od 35 milijuna kuna, bez kamata i s rokom dospijeća 31. prosinca 2017. godine. Pribrojivši tomu još dva kredita Volpijevih tvrtki, zaduženje kluba poraslo je na respektabilnih 44 milijuna kuna, čak i usprkos Volpijevim donacijama od 33 milijuna kuna u posljednje dvije godine. Unatoč tomu, klub je prošlu godinu završio s 14 milijuna kuna gubitka. U samo nekoliko godina akumulirani gubitak dosegao je 73 milijuna i gotovo potpuno pojeo temeljni kapital od 82 milijuna kuna.

Drugim riječima, lijepa priča u Rijeci trajat će samo dok je njezin većinski vlasnik voljan lopatama trpati novac u klub koji će i dalje živjeti na dug - ili će se, eventualno, Volpi jednoga dana odlučiti na dokapitalizaciju i pretvaranje pozajmica u vlasnički udio.

Prihodi klubova

Ono što svakako vrijedi registrirati jest da se u financijskim izvještajima za proteklu godinu ni na prihodovnoj ni na rashodovnoj strani nigdje ne spominje igrač Andrej Kramarić koji je pod nejasnim okolnostima došao iz Lokomotive i potom je prodan u Englesku, navodno za skoro deset milijuna eura. Mediji su već spekulirali da se radi o nekoj vrsti duplog pasa na relaciji Mamić - Volpi, ali su se pojavile i informacije da je za slučaj zainteresiran USKOK pa će u budućnosti ovdje biti zanimljivo pratiti tijek novca.

Dinamo potrošio više od 211 milijuna kuna

Što se tiče Dinama, on je definitivno svemir za sebe: zagrebački klub prošle godine potrošio je preko 211 milijuna kuna - više od svih ostalih zajedno - ali je zaradio tek 120 milijuna pa je u samo jednoj godini ostvareno 90 milijuna kuna gubitaka. U oči posebno upada podatak da je Dinamo u 2014. godini uzeo 165 milijuna kuna kredita (115 milijuna u inozemstvu i 50 milijuna u Hrvatskoj) pa su njegove kreditne obveze s dvadesetak milijuna kuna u 2012. godini već dosegle nevjerojatnih 270 milijuna kuna. Klub ima i značajna potraživanja od oko 125 milijuna kuna, mahom za igrače prodane u inozemstvo, ali i stotinjak milijuna obveza za rashode poslovanja pa se lako može zaključiti da je njegovo poslovanje vrlo, vrlo rizično. Ne uspije li proboj u Ligu prvaka koja donosi petnaestak milijuna eura ili se ne ostvari nekoliko unosnih transfera igrača, prijeti opasnost urušavanja cijele financijske konstrukcije.

Hajduk srezao dugove na 40 milijuna kuna

Splitski Hajduk je, kako smo već kazali, trenutno najbliži samoodrživosti: iz financijskih izvještaja vidljivo je da je prošle godine klub ostvario gubitak od šest milijuna kuna, no izuzme li se od toga amortizacija na stadion kao čisto knjigovodstvena vrijednost (osam milijuna kuna), de facto je ostvaren dobitak. I to unatoč činjenici da klub paralelno vraća nagomilane dugove koji su sa stotinjak milijuna kuna u samo tri godine svedeni na otprilike 40 milijuna.

Neto operativni rezultat bez prodaje igrača prošle godine je bio 23 milijuna kuna u minusu, za 2015. godinu on je planiran na petnaestak milijuna, a za iduću godinu na devet milijuna. Po dugoročnoj projekciji na Poljudu, već 2017. godine Hajduk bi trebao operativnim prihodima potpuno pokrivati rashode što znači da neće biti prisiljen prodati ni jednog igrača.

Sve to ostvareno je bez donacija lokalnih vlasti i uz tek nekoliko milijuna prihoda od nastupa u Europi; uspije li klub u idućih tjedan dana preskočiti češki Slovan i plasirati se u Europsku ligu, očekuje ga prihod između 30 i 40 milijuna kuna, čime bi se ovaj proces dramatično ubrzao i konačno bismo dobili jedan hrvatski nogometni klub koji posluje poput uspješne tvrtke na potpuno tržišnim principima.

Proces ozdravljenja je u slučaju Hajduka bio dugotrajan i bolan i uključivao je rezove na svim razinama, čak i do podatka da splitski klub danas ima dvostruko jeftiniju momčad, u odnosu na konkurentsku Rijeku, ali s druge strane sve je manje ovisan o vanjskim faktorima. Čak i o vlastitom gradu Splitu, koji za razliku od ostalih sredina, ne plaća ni troškove omladinske škole ili održavanja stadiona.

Za kratki pregled stanja u hrvatskim prvoligašima, spomenimo da je RNK Split, u vlasništvu braće Joze i Slavena Žužula, potpuno ovisan o prodaji igrača jer preostalih bitnih prihoda gotovo ni nemaju, no u tome su zasad nekako uspjeli plivati. Posebno beznadan slučaj ipak je Lokomotiva: ovaj zagrebački prvoligaš skoro 90 posto prihoda također ostvaruje prodajom igrača, no gotovo 80 posto tog iznosa odnosi se na trgovanje s Mamićevim Dinamom i igrače koji su besplatno stigli upravo iz tog kluba. I ovog ljeta čak jedanaest igrača stiglo je u tom smjeru, bilo kroz posudbu ili besplatni transfer pa nije teško zaključiti da bi - bez gledatelja, marketinga i sportskih rezultata - ovaj klub davno propao, da nije gazde iz Maksimira i njegove vizije rezervne prvoligaške momčadi i parkirališta za nogometaše koji trenutno nemaju mjesta na Maksimiru.