'U sklopu međunarodnog projekta počeli smo raditi ljetne dječje tabore s organiziranim svakodnevnim programima, a 2002. godine na moju inicijativu došlo je do prve Međunarodne konferencije. Danas je organiziraju Caritas Zagrebačke Nadbiskupije i Zemaljska provincija Viteškog reda Sv. Vaclava', objašnjava Ivanka Stahuljak, osnivačica Zemaljske provincije Viteškog reda Sv. Vaclava.

Cilj konferencije je ukazati na problem osamostaljenja djece nakon njihova izlaska iz doma. Nadu za bolju budućnost osigurava im Caritas.

'Kada izađu iz domova djeca sljedeće dvije godine dobivaju stipendiju kroz policu od 16.000 kuna, a kojom uspiju pokriti troškove podstanarstva i režije dok se ne uspiju zaposliti i osamostaliti', kaže Lončar.

Obiteljske traume uzrok

'Uloga institucija socijalne skrbi jest omogućiti djeci da samostalno mogu ostvariti osnovne životne potrebe kako bi došlo do što bolje integracije u društvo. Najveći se problem javlja na samom početku kada dijete dođe u dom, jer se u većini slučajeva mora raditi na smanjenju trauma do kojih je došlo uslijed odvajanja od obitelji', kaže Štefica Karačić, predsjednica HUSR-a i jedna od predavačica na konferenciji.

Traume koje se pojavljuju kod djece uzrokovane su brojnim teškoćama koje se pojavljuju unutar obitelji.

'Ako dijete ne proživljava u svojoj obitelji 'dom' kao mjesto gdje je rado primljeno i prihvaćeno, u djetetu se nakupljaju teški trenuci koje dugo zadržava u sebi i ni s kim ih ne želi rješavati. Osim toga, danas je potpuno iskrivljena slika oca koji bi trebao štititi svoju obitelj i biti nositelj pravde i majke koja bi trebala raditi na ponovnom uspostavljanju razumijevanja u obitelji', objašnjava Radek Jurnečka, rimokatolički biskupijski dekan.

Često se od djece očekuje više nego što ona mogu postići, što može dovesti do negativnih posljedica za cijelu obitelj.

'Nedavno sam stajao iznad lijesa 13-godišnjakinje koja je počinila samoubojstvo. Majka i otac vjerovali su kako je ona super savršena i kao takva morala je savladati nekoliko različitih aktivnosti i ujedno imati odličan uspjeh u školi. Nažalost, tijekom vremena dijete nije moglo podnijeti pritisak, počela je uzimati psihotike, ali su depresije bile toliko jake da su je navele na samoubojstvo', priča Jurnečka.

Jurnečka smatra da dijete koje od najranijih godina ne doživi istinsko povjerenje i roditeljsku ljubav, u kasnijim godinama postaje osiromašeno.

'Takve osobe često ne znaju samostalno živjeti u društvu, ne znaju planirati svoju budućnost, gospodariti novcem i imaju u pravilu osnovno obrazovanje. Njihovi odnosi su veoma površni, jer nemaju povjerenje u ljude oko sebe i nezadovoljni su sami sobom', opisuje Jurnečka.

Vjeruje kako je bolje djecu odraslu u domu prihvatiti, nego zauzeti negativan stav prema njima.

'Mislim da je bolje djecu prihvatiti i pomoći im da se osamostale u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Jednako tako, tijekom odgoja u domovima bitno je napraviti im raspored kako bi imali svakodnevne obaveze kojih se moraju pridržavati. Dobar primjer za to je nekoliko skupina mladića od oko 30 godina koji žive u našoj župi, nekada su bili na ulici i imali posla s drogom, a danas su im osigurani dom i hrana, dok oni zauzvrat imaju osiguran posao i novac kojim plaćaju obroke. Tako postaju sastavni dio društva', smatra Jurnečka.

Socijalna aktivnost a ne ovisnost

Gledajući svoje roditelje, djeca uče kako se osamostaliti i ponašati.

'Kad se roditelji dugi niz godina bore s nezaposlenošću, njihova djeca, koja rastu i postaju odrasle osobe, ponavljaju način funkcioniranja svojih roditelja. Jednako je i s primateljima socijalne pomoći koji smatraju da se ne isplati raditi i odgovorno ponašati, kada do novca mogu doći sasvim besplatno', smatra Marusz Karmasz, zamjenik ravnatelja MOS-a iz Poljske.

Osobe čije su obitelji duži period korisnici socijalne pomoći, imaju već ukorijenjene stavove koje je teško promijeniti.

'Takve osobe smatraju da su nesposobne, osjećaju se gorima od ostatka okoline, nesposobnima da izgrade vlastiti život. To su naučeni tipovi ponašanja koji se teško mijenjaju i smatraju da je to jedini put kojim mogu ići. Zato osobe koje žive od sredstava socijalne skrbi, ne traže posao, jer naknada koju bi dobili za obavljeni posao nije puno manja u odnosu na onu koju dobivaju kao korisnici socijalne skrbi. Misle da je bolje sjediti doma i ništa ne raditi', objašnjava Karmasz.

Primati, ali i davati

Veliku ulogu u samostalnosti korisnika socijalne skrbi imaju državne institucije.

'Nedovoljna koordinacije aktivnosti socijalnih ureda poput Zavoda za zapošljavanje ili obrazovnih institucija, jedna je od najslabijih karika socijalne politike', smatra Karmasz.

Iako bi socijalna politika u svakoj državi trebala pomagati onima kojima je to potrebno, moraju i korisnici vratiti 'uslugu'.

'Osnovni cilj socijalnih djelatnika trebao bi biti pomoć i osamostaljivanje. Potpora bi trebala biti pružena samo tamo gdje je to doista neophodno zbog osiguranja egzistencijalnog minimuma. Kriterij primanja pomoći pridonosi većoj pasivnosti te odbija od aktivnog poboljšanja vlastite ekonomske situacije. Pomoć bi trebala funkcionirati ovako: našao si se u teškoj situaciji, trebaš pomoć, potporu, mjesto u domu? Država će ti pomoći, no razmjenom za rad i vlastitu volju', smatra Karmasz.

Jednako teško svugdje

Struktura stanovništva u Hrvatskoj slična je onoj u BiH. 'Na temelju podataka o broju nezaposlenih, umirovljenika te političkoj i ekonomskoj situaciji, jasno je da je iz kruga korištenja socijalne skrbi u BiH teško pronaći izlaz', kaže Snježana Pavić, ravnateljica Male škole iz Varoša (BiH). U BiH velik problem stvaraju velike kulturološke razlike.

'Dolazak djece iz različitih kantona u naš dom ne pruža adekvatnu brigu oko njih. U samom početku veoma je kompliciran prijelaz iz jednog kantona u drugi. Iako bi mladi s punoljetnošću trebali napustiti domove, najčešće nije tako. Javljaju se novi izazovi i poteškoće pred kojima se mladi osjećaju nesigurno i nespremno da ih savladaju', tumači Pavić.

Rad s adolescentima jedan je od najvećih izazova.

'Domovi za djecu su veoma neadekvatna mjesta boravka za djecu višeg uzrasta, od 14 do 18 godina, jer ustanove zbog njihova neprihvatljivog ponašanja ne mogu pružati otpor tome. Zato ta djeca veoma često ponovno završe u sredinama iz kojih su došli i susreću se s brojnim ovisnostima, krivim stavovima i društvima i problematičnim roditeljima', zaključila je Pavić.