Od 2006. kad je izbacila svoje prvo izdanje, kultno djelo 'Spaghetti Brothers' Carlosa Trilla i Dominga Mandrafina izdavačka kuća Fibra nametnula se kao daleko najagilniji i najozbiljniji izdavač u čitavoj regiji. 

Kvantitetom ne, no kvalitetom sigurno! Od samog izbora naslova do opreme istih, dizajna, popratnih materijala i svih tehničkih finesa, otac i majka Fibre, Marko Šunjić pazio je na svaku sitnicu, ne podilazeći kompromisima i dosta nezahvalnoj situaciji na tržištu izdavao je samo stripove koje je želio, koji se njemu sviđaju.

Fibra je starijoj publici poklonila djeliće njihovih djetinjstva, a mlađu upoznala sa starijim majstorima stripa kao što su Hector German Osterhald, Carlos Trillo, Alex Raymond, Alejandro Jodorovsky, Allan Moore, braća Hernandez, odnedavno pokojni Sergio Toppi, Art Spiegelman, veličanstveni Moebius. Također, preko Fibre smo upoznali i recentne majstore kao što su Manu Larcenet, Lewis Trondheim, Tomaž Lavrič i brojni drugi.

Kako i sama parola Fibre kaže oni izdaju samo dobre stripove. Najčešće. Uglavnom. Jer u cjelokupnoj nakladi Fibre ponekad se zna ušuljati i pokoji uljez, a od svih izdanja koja su prošla kroz moje ruke serijal 'Džin' scenarista Jeana Dufauxa i crtačice Ane Miralles daleko je najslabiji naslov.

Puno je razloga zbog kojih ovaj strip ne funkcionira onako kako su to zamislili njegovi autori, no idemo redom. Svojedobno je veliki redatelj Martin Scorsese izjavio da za dobar film trebaš imati samo dobru priču i ništa više. Sav eventualni pozadinski materijal, bogatstvo detalja, raskošni kolorit koji na raspolaganju imaju autori može samo učvrstiti uvjerljivost djela, no njegova primarna snaga leži isključivo u ogoljenoj priči.

Jasno, no veliki Martin je zaboravio i dodati da je još važnije znati, odnosno imati talent za ispričati tu priču. Nažalost, dojma sam da je osnovni problem Dufauxa upravo izostanak snage pripovijedanja. Na prvi pogled, kad vidimo o čemu je u ovom serijalu riječ nije nam najjasnije kako je moguće tu pogriješiti. Pogotovo jer mi se čini da ni sami autori nisu s Džinom željeli uzdrmati temelje devete umjetnosti i stvoriti neki novi kanon koji će poput ne znam sad, Mausa, Persepolisa ili Watchmana promijeniti medij. Imali su sve adute za stvoriti jednu sasvim pristojnu avanturu, no zajebali su.

Prvi dio serijala naslovljen 'Otomanski ciklus' prati sudbinu dviju žene u dva vremenska ciklusa. Kim Nelson, mlada i nadasve zgodna britanska državljanka dolazi u sadašnju Tursku kako bi otkrila istinu o svojoj baki, misterioznoj Jade, miljenici posljednjeg sultana Otomanskog carstva, Murata, znanog i kao Crni sultan.

Ipak, misija mlade Kim nije bila potaknuta željom za spajanje raspuknutih kockica obiteljskog mozaika, već kako u ovakvim pričama najčešće biva, blago je bila nit vodilja. Blago Crnog sultana koji uviđa da njegovo carstvo izdiše svoj samrtni hropac, blago koje je namijenio Nijemcima, svojim budućim saveznicima u Prvom svjetskom ratu.

Kako je Jade bila miljenica sultana Murata, prva među jednakima od svih cura u haremu, njegova riznica je bila povjerena baš njoj, a tajna tog misterioznog blaga i osamdesetak godina kasnije nije bila razjašnjena.

Kim se udruži s Ibramom Malekom, avanturistom i profesionalnim pustolovom i njih dvoje to blago traže uviđajući da neki ostaci tradicije Otomanskog carstva i dalje postoje. Skriveni doduše, no natruhe tog nekoć ogromnog imperija i danas žive, a egzistiraju u haremu.

Haremu, tom mitskom mjestu gdje nekad, a i sad seks nije samo seks i gdje samo ona odabrana postaje otjelovljenje mitskog Džina, demona u tijelu prekrasne žene koja preko svojih čari dobiva apsolutnu moć. Premda spreman stupiti u savez s Nijemcima, sultan ne želi izgubiti iz vida ni drugu stranu, Engleze. I tako dolazimo do britanskog ambasadora Harolda Nelsona i njegove ljupke supruge Mirande.

Jade je dobila zadatak da zavede oba supružnika kako bi diskreditirala lorda Nelsona, a samim tim i ozbiljnost britanske vanjske politike. Jade, naravno to i čini, no ona ima i svoje planove. Blago, a što drugo. Kim, da bi shvatila tko je bila njena baka te da bi došla do blaga morat će i sama postati Džin, a Džin se postaje...

Na početku drugog djela serijala, naslovljenog 'Afrički ciklus' pratimo Lorda Nelsona, njegovu supruga Mirandu i Jade koje usred Afrike napadaju Orušiji (pleme poznato kao izgubljene duše zlog Boga Šanga). Posadu ubijaju, a fascinirani crnom bisernom naušnicom koju Jade nosi, identičnu kao i kod njihove boginje, Orušiji je odvode i Jade postaje boginja Anaktu - boginja čiji je zadatak ujediniti sva afrička plemena i krvlju Africi vratiti izgubljeno dostojanstvo.

Nakon neuspješne potrage za blagom u Turskoj, Kim, koja je u međuvremenu postala Džin odlazi u Afriku i udružuje se sa stanovitim Jaggerom u neumornoj potrazi za blagom sultana Murata. Ona zna da je ta biserna naušnica koja visi na desnom uhu zlog idola ključ za otvaranje tajne blaga koju je Jade ponijela u grob. Samo se potomak boginje Anaktu može usuditi uzeti tu naušnicu bez straha od smrti. A Kim je taj potomak.

Premisa oba ciklusa je više manje slična – egzotika, seks, potraga za blagom, politika, interesne sfere velikih imperija te propala carstva, a sve to prožeto notom crne magije. Premisa svakog klasičnog pulp old timera i puno više od toga. No, problem je nastao jer Dufaux nije znao iskoristiti pregršt raspoloživog materijala koji može biti uvršten kako u pozadinski ambijent tako i u sam proces stvaranja likova.

Da bi se takva priča opravdala, ako se opravdavanje uopće imalo u planu, bilo je potrebno u igru uvesti i druge mogućnosti devete umjetnosti, pri čemu, dakako, svjetlo odmah pada na crtež, montažu kadrova, planove i sve one ljepote likovnog izričaja koje inače primjećujemo u ovakvim radovima.

Premda je ambijentalno relativno pogođena, prvenstveno zahvaljujući likovnom daru Ane Miralles scenaristička nezanimljivost čini od solidne vizualizacije prazni estetski objekt koji biva svrhom samome sebi. I bez značajnijeg scenarističkog udjela dobijamo dojam da pred nama stoji tek jedan u nizu nezainteresiranih, najamničkih uradaka koji ne vesele nikoga, ni autore, a što je najgore ni čitatelje. A tu je Dufaux potpuno zakazao.

Čini mi se da uzeo golem zalogaj te da na kraju nije znao što bi sa njim. Ostavlja dojam kako nije ni sam siguran kakav scenarist želi biti i kakav strip želi napraviti. Istina, na momente je zanimljiv (posebice u 'Afričkom ciklusu', a posebno je zabavan i dojmljiv prizor upoznavanja mladog Harloda Nelsona s mladom i nevinom Mirandom Neuville), no najčešće svoje likove toliko izmaltretira besmislenim idejama, da zbog toga neke scene izgledaju poput kakve loše improvizacije, a likovi mu izgubljeno vrludaju u vremenu i prostoru.

Načelna ideja da ona odabrana postaje Džin tek kad dokaže da je lišena svih emocija, da je nesposobna da voli ikoga osim sebe same u principu nije loša, no njena realizacija u pitanju Kim je katastrofalna. Ritual od 30 zvončića koji je morala proći Kim da bi postala Džin (a svaki zvončić znači, hm, a možete već i sami pretpostaviti što) izgleda poput priglupog rješenja koje bismo mogli naći u jednoj od silnih avantura Emanuelle.

Korištenje flashbackova može biti itekako korisno oruđe u rukama pravog majstora (na pamet mi pada Jaime Hernandez sa svojim Lokasicama), no Dufaux se njima koristi konstantno te na taj način remeti i sam ritam priče, a pogotovo njenu jasnoću. Previše je toga nejasnog u Dufauxovom pripovijedanju. A posebice karakterizacija likova. Nje gotovo da ni nema.

Transformacije Jade u Džina, Kim u Džina, Džina u Jade, Džina u Kim, toliko su zbrzano odrađene i to bez ijednog suvislog obrazloženja, da ni najpažljivijem čitatelju neće biti najjasnije što se ispred njega upravo zbiva –  je li ova lijepa cura koju upravo gleda na papiru Kim, ili je možda Jade ili je zapravo sam Džin. A i sami likovi su dosadni, beskrvni.

'Džin', pogotovo 'Otomanski ciklus' dosta pažnje poklanja erotici. Harem, naga ženska tijela, erotski pasaži uglavnom lezbijske prirode... Ipak sve me to ostavlja posve ravnodušnim. Gole žene se maze, e pa? Jer Dufaux za razliku od ne znam sad, Gilberta Hernandeza možda, jednostavno ne zna svojim likovima udahnuti dušu, ubrizgati krv u njihove vene, pretvoriti ih u nešto opipljivo. Bez obzira na možda banalan crtež Hernandeza, ja sam bio zaljubljen u Pipo. Jer Pipo je bila jedna od nas. Cura koja je bila posebna skupa sa svojim manama i vrlinama. Ni Jade ni Kim ni Miranda me ne zanimaju. Usprkos potenciranju njihova seksipila. Jebiga.

Ani Miralles svaka čast na crtanju odjeće, enterijera i eksterijera. Masovnih prizora od kojih zastaje dah. Briga za detalje je fascinantna. Tetovaže, šare na odjeći, velovi, prizori šume u Afričkom ciklusu – sve je dovedeno do savršenstva. Ipak, mislim da je načelno ideja bila da i crteži budu dopadljivi što široj publici i zato mi se suradnja između Dufauxa i Miralleseve također ne čini kao najbolje rješenje za ovaj strip. Pogotovo u prvom djelu erotičnost je važna stavka.

No, čini mi se da su kompromisi u željama jednog i drugog zapravo otupili i tu možda jedinu oštricu ovog serijala. Sjene su baš zato tako mekane, sve skupa je dosta šareno, nema gotovo nikakvih stilskih intervencija, niti su boje korištene da dodatno naznače određenu atmosferu. Izbjegava se groteska, ok, no nepostojanje eksplicitnijih grafičkih prikaza seksa i nasilja u jednom ovakvom stripu je nedopustivo (ponavljam, mislim na 'Otomanski ciklus' jer u 'Afričkom' neke stvari izgledaju puno bolje).

Likovi žena su poprilično statični, nacrtani gotovo prema istoj šemi. Upada u oči ne crtanje nosa na ženskim likovima. Dobro, može biti da je to učinjeno namjerno kako bi još omekšala ženska tijela i učinila ih još nježnijim, a možda samo ne zna drugačije. Ne znam, ali sve me podsjeća na kopiranje Manare, a Manaru je nemoguće kopirati.

Šteta, 'Džin' je imao potencijal jako dobre i ne previše zahtjevne avanture, a gotovo sve što smo dobili je prekomjerno granatiranje dosadom.

Izdavač: Fibra