Devet mjeseci zatvora i tri udarca mokrim ratanovim štapom po goloj stražnjici – to je cijena koju će platiti dvojica mladih Nijemaca zbog šaranja vagona grafitima podzemne željeznice u Singapuru.

Došavši prošloga studenoga u posjet tom dijelu svijeta, dvojica vandala iz Leipziga neovlašteno su upala u depo SMRT-i (skraćenica za Singapursku podzemnu željeznicu) i išarala jedan vagon. Pobjegli su u susjednu Maleziju, ali im je singapurska policija u suradnji s malezijskom u Kuala Lumpuru brzo ušla u trag i privela ih pravdi.

Zbog crtanja grafita i drugih oblika vandalizma, u Singapuru ćete dobiti do tri godine iza rešetaka, plus tri do osam udaraca po turu. Fizičko kažnjavanje slijedi pri izlasku iz zatvora, da osuđenik posljedice pamti i na slobodi i da u zatvoru ne moraju brinuti oko mogućih posljedica. Stražnjica paklenski boli barem sedam dana poslije, priznaje jedan od 2000 osuđenika,koliko ih godišnje mora skinuti hlače da prime udarce.

Izričući drakonsku presudu za nešto što se u Hrvatskoj praktički smatra 'kavalirskim deliktom', sudac Liew Thiam Leng samo slijedi raison d'etat te male, uredne azijske države-grada (zabranjena je prodaja žvakaćih guma da se ispljuvcima ne mrljaju pločnici) koja se željeznom disciplinom, autoritarnim upravljanjem i strogim zakonima iz postkolonijalnog kaosa prometnula u jedno od najbogatijih i najprosperitetnijih mjesta na svijetu. Oni su odbacili britanski kolonijalizam, ali su do naših dana zadržali kolonijalni način kažnjavanja bičevanjem. U svakom slučaju, mogu se pohvaliti jednom od najnižih stopa kriminala i prekršaja u svijetu.

Šiba je izrasla u raju, glasi stara poslovica, a fizičkog kažnjavanja bilo je od kada je svijeta. Suvremena civilizacija je rekla svoje zabranivši i osudivši ga Međunarodnim zakonom o ljudskim pravima, Općom deklaracijom o ljudskim pravima (1948), Međunarodnom konvencijom o građanskim i političkim pravima (1966) i Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (1984). Ali bičevanje se i nadalje prakticira u Africi, Aziji i na Karibima, u zemljama kao što su Saudijska Arabija, Bahami, Iran, Sudan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Libija, Jemen, Malezija, Bruneji... Jamajka ga tek sada napušta... Time se kažnjavaju silovanje, pljačka, vandalizam nad tuđom imovinom, trgovina drogom i ljudima, otmica ili kršenje imigracijskog zakona.

Ali i tzv. 'zločini morala', pa će do vas svako malo doprijeti vijest o nekoj malezijskoj manekenki osuđenoj na šest udaraca šibom zbog ispijanja piva ili kakva videosnimka iz Sudana na kojemu policajac bijesno šiba ženu jer je ušla u automobil s muškarcem s kojim nije u rodu.

Dečki iz Leipziga nije da nisu znali što mogu očekivati u zemlji u kojoj je domaći stanovnik Singapura zbog bacanja opušaka na ulicu kroz prozor svojega stana, kažnjen s, preračunato u našu valutu, 99.000 kuna i pet udaraca. Popust nemaju ni stranci, jer ni intervencija bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona prije dvadesetak godina nije spriječila izvršenje kazne nad Amerikancem Michaelom Fayom, osuđenim na zatvor i četiri udarca zbog oštećenja automobila i javnih zgrada na singapurskim ulicama.

U Njemačkoj se ulovljeni grafiteri kažnjavaju novčanom kaznom ili s nekoliko sati dobrotvornog rada. Boreći se i same protiv nasilja grafitima, Njemačke željeznice su prošle godine najavile postavljanje devet dronova s kamerama za zračno snimanje najvažnijih punktova, ne bi li spriječile 14.000 grafita na vagonima, koliko ih je bilo 2012., za čije uklanjanje je utrošeno 7.6 milijuna eura.

U nas je za takav prekršaj Odlukom o komunalnom redu za fizičke osobe određena novčana kazna od 1000 do 2000 kuna, a Članak 235. Kaznenog zakona govori o kazni zatvora do dvije godine, ali... 'Pogledaj zagrebačka pročelja dok se voziš tramvajem pa ćeš vidjeti koliko je takav zakon realan. Ako nas počnu hapsiti za ozbiljno, tek će onda postati dobro', kaže jedan naš majstor grafita u nekom novinskom razgovoru, a na primjedbu da grad i vlasnici privatnih i javnih objekata moraju trošiti silan novac na čišćenje njihovih žvrljotina, on odgovara: 'Što ozbiljnija kazna, to više adrenalina. Čišćenje je bacanje novca, jer grafiteri jedva čekaju da se zid prefarba kako bi mogli dobiti prostor za crtanje.'

Napuštanje tjelesnog kažnjavanja zapadnoj civilizaciji donijelo je neupitno dobro, ali i nejasan odnos društva i zločinca. Američki profesor prava i guverner Connecticuta, Simeon E. Baldwin još davne 1905. u eseju 'Obnova bičevanja kao kazna za zločin' zagovara povratak šibe u slučajevima poput otmice ili fizičkog nasilja nad ženama. Nakon spomenutog bičevanja vandala Michaela Faya u Singapuru 1994, u Americi, naročito Kaliforniji, niknuo je pravi pokret za povratak takve kazne, iako su je neki lokalni sudovi mogli izreći do ne tako davne 1940. U zemlji koja ima smrtnu kaznu (u Teksasu je upravo pogubljen četvrti osuđenik na smrt ove godine) neki su predlagali referendum za uvođenje javnog batinanja, a republikanac, ginekolog Daniel Wong u svojoj kampanji za mjesto u kalifornijskom Senatu zagovarao je bičevanje i uklanjanje testisa osuđenim silovateljima te tvrdio da fizičko kažnjavanje mladih nekada može biti učinkovitije i humanije od zatvora, gdje će ih iskusniji kriminalci naučiti novim vještinama. 'Trpajući kriminalce u pretrpane zatvore, država se samo igra njihovog babysittera na teret poreznih obveznika', izjavljivao je. A budući da Amerikanci u svemu vide dobar posao, biznismen Al Ullom iz Las Vegasa naručio je 10.000 originalnih štapova iz Singapura i prodavao ih kao suvenire.

Duhovito? Sve dok se ne sjetite tragičnog primjera 31-godišnjeg blogera, pisca i aktivista Raifa Badawija iz Saudijske Arabije. Badawi je osuđen na deset godina zatvora, novčanu kaznu i 1000 udaraca bičem na javnom mjestu, jer se na svom blogu 'Free Saudi Liberals' drznuo govoriti o slobodoumlju i kritizirati teokratsku kastu. Tisuću udaraca je zapravo perfidna smrtna kazna, budući da nitko ne može preživjeti takvu stravičnu torturu, te je u doba kada se u Francuskoj još šibalo, liječnik zatvorske bolnice u Toulonu citirao jednog osuđenika na 50 udaraca: 'Gori su od pedeset udaraca giljotinom. Giljotina boli samo jednom, a udarci nesnosno peku za vrijeme i poslije torture.'

Prvih pedeset udaraca Badawi je primio 9. siječnja ove godine ispred džamije Jeddah u nazočnosti nekoliko stotina svjedoka, no nastavak je nekoliko puta odgađan, najvjerojatnije zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja. Široka međunarodna kampanja za oslobođenje blogera nije urodila plodom, ali nakon apela američkih senatora, grupe nobelovaca i blogerove obitelji, kralj Abdullah je sredinom siječnja ipak zatražio od Vrhovnog suda preispitivanje presude.

Istodobno, grupa istaknutih intelektualaca s najpoznatijih američkih sveučilišta ponudila je da Badawijevu kaznu međusobno podijele i svaki umjesto njega primi stotinu udaraca. Ako je on kriv, krivi su i oni, i svi drugi koji se usude misliti.

'Kako je Saudijska Arabija nakon krvavih događaja u redakciji Charlie Hebdoa mogla sudjelovati u pariškom maršu za slobodu mišljenja, kada istodobno kod kuće tako okrutno kažnjava osnivača jednog liberalnog web sajta?' pitali su u pismu upućenom kralju preko iranskog veleposlanika u SAD-u.

Taj nesebični čin grupe intelektualaca različitih vjeroispovijesti podsjeća na raspršivanje odgovornosti u slučaju Salmana Rushdieja, kada je Homeinijev proglas o fetvi 1989. opisan kao 'poziv na ubojstvo književnika, ali i svih izdavača i svih koji posjeduju i čitaju roman'. Hoće li uspjeti?

Odluka Vrhovnog suda još se čeka, ali Badawijeva supruga je prvog ožujka izjavila u medijima da suci kaznenog suda žele ponovno suditi njezinom suprugu zbog otpadništva od islama. Dokažu li to, Raifa Badawija čeka smrtna kazna, humaniji način umiranja od onog od tisuću udaraca.