Kao dokaz, iz skromne kuće na svojem malom imanju u Mlakvama Jovica Glumičić i njegov brat Stevo iznose fotografije na kojima, s kojom godinom manje na plećima, poziraju uz nešto što je nekoć bio dom njihova oca. Akumulacijsko jezero koje je HEP naumio stvoriti tamo gdje je danas prekrasno Kosinjsko polje nije jedino na ovom području.

Tamo negdje početkom sedamdesetih ova se obitelj već jednom selila s djedovine. Tada je potopljeno selo Kruščica kako bi nastalo istoimeno jezero. Glumičići su dobili nekakvu odštetu za kuću i zemlju koje su završile na dnu jezera te su se skrasili u obližnjim Mlakvama.

Fotografije koje nam braća pokazuju snimljene su za vrijeme jednog od pražnjenja jezera, koje se u pravilu događa svakih deset godina kako bi se pregledali dno, brana i hidromehaničke opreme. Tada na vidjelo dolazi gotovo Mjesečev krajolik i kameni zidovi nekadašnjeg sela.

Već se tada spremala gradnja još jednog akumulacijskog jezera kojim bi trebao biti potopljen dio Kosinjskog polja s Mlakvom i Gornjim Kosinjem. I tako je Kosinj postao talac buduće akumulacije; čak je i na prostornom planu to područje 'u plavom', na papiru su već pod vodom.

Tijekom tih desetljeća u Kosinj se ne ulaže, pa tko bi lud išta uložio u područje koje će biti potopljeno?! Planovi za potapanje potopili su i demografsku sliku Kosinja. Od sedam i pol tisuća stanovnika 70-ih godina prošlog stoljeća danas ih je - tisuću. Ovo je mjesto nekoć bilo najveće u Općini Perušić, koja je u tom razdoblju spala s 22 tisuće stanovnika na njih tri i pol. Istini za volju, iselili bi se i bez jezera, no sigurno ne u ovakvoj mjeri.

Iako većina mještana ne vjeruje da će do potapanja uistinu doći jer predugo slušaju o tome, zeleno svjetlo koje je dalo Ministarstvo zaštite okoliša i energetike odobrivši prihvatljivost zahvata hidroenergetskog sustava Kosinj prvi je konkretan signal da će do realizacije HEP-ove investicije vrijedne 500 milijuna eura ipak doći. 'U to ne vjerujemo dok nam voda ne dođe do grla. Kada vidim strojeve, onda mogu vjerovati', kaže nam Jovica Glumičić iz sela Mlakve.

Brinu se za ribe i rakove, a što s nama?!

Prve strojeve Jovica bi mogao vidjeti već iduće godine, kada su u HEP-u predvidjeli početak radova. A oni čije bi se kuće trebale naći na dnu jezera o tome najmanje znaju. Kažu, više informacija znate vi u Zagrebu nego mi. 'Dolazili su tu u nekoliko navrata, imali nekakva predavanja. Ma tupe bezveze', dodaje Stevo.

Govorili su im, kaže, o tome kako bi nova akumulacija utjecala na bogatu floru i faunu, o ribama i rakovima. A o ljudima, pitamo u nevjerici. 'Ma, to je njima najmanji problem', dodaje Stevo. Braća koja su lani pokopala oca pitaju se što će biti s grobljima. Kada su se selili iz Kruščice, napravljena je zajednička kosturnica poviše jezera. Taj scenarij nipošto ne žele opet gledati.

Ne znaju braća ni kamo bi se morali seliti niti im je itko rekao koliko bi novca dobili za svoje imanje, na kojem imaju sve što im treba za život - pet krava, tri ovce, vrt… 'Kamo bismo otišli?! Negdje gdje je pogodno baviti se zemljom, vidiš koliko strojeva imamo', pokazuje ponosno Stevo na traktor ispod kojeg se zavukao njihov crni pas čuvar. 'Spominju nekoliko lokacija u Perušiću i prema Vrhovinama. Tko to zna, za sada se ništa službeno ne zna', sjetno će Stevo Glumičić.

'Tu sam rođen. Kamo god dođeš, svak' će te smatrati došljakom, kao izbjeglice. Da idem na tuđe, u pustolovinu? Ne dolazi u obzir!', odlučan je Jovica.

Put nas nosi dalje prema Gornjem Kosinju. Cesta vijuga Kosinjskim poljem uz rijeku Liku, koja je u ovo doba godine pitoma i u svojem koritu. Krajolik kao s razglednice zaokružuje prekrasan Kosinjski most izgrađen 1936. i koji je 2009. dobio potvrdu građevinske posebnosti te je upisan u europski registar graditeljske baštine.

'Postoji alternativa, ali o tome ne govore'

Uz cestu su obrađena polja, a tišinu para buka poljoprivrednih strojeva. Zaustavljamo se i pokraj braće Josipa i Nike Pintara te ih prekidamo u njihovu poslu. Priča o ovoj obitelji budi nadu da u Kosinju stvari mogu biti bolje, da ima nade. Pintari imaju stotinu ovaca i 25 krava. Uzgajaju krumpir i batate, a Josip i njegov OPG 2016. su proglašeni mladom poljoprivrednom nadom. Ovaj srčani 26-godišnjak kaže da ni za kakvu cijenu ne misli otići sa svoga.

Pitamo ga o studiji o utjecaju na okoliš koja je utrla put realizaciji HEP-ova projekta. 'To je samo paravan da mogu prati novce na studije i projekte. Ni na što ne pristajemo jer ne želimo otići. Prave projekte, prave studije, sve se planira, a nas se ništa ne pita. Godine 2014. mi smo spakirali kofere i trebali se seliti, a poslije toga ništa. I sad se opet počelo, studija im je prošla i čekaju građevinsku', opisuje u kakvoj neizvjesnosti ovdje žive.

No Pintari ne žele živjeti u neizvjesnosti. Novu su kuću počeli graditi prije desetak godina. Nisu ju dovršili sve do ove godine jer zašto bi, kaže Josip, uložili 100, 200 tisuća kuna, a sutra se možeš seliti. 'E pa ove godine smo ju odlučili dovršiti, pa iako se najesen selili', ponosno kaže. Njegovu odlučnost ne dijele svi. Kaže da se ljudi malo bune. 'Četrdeset godina je puno, ljudima je pun kufer te priče', dodaje. 'Ima i tu ljudi koji bi htjeli otići, nekoliko pijanaca koji očekuju da će dobiti koju kunu, da će do kraja života imati što pojesti i popiti. Ali mi koji nešto radimo, mi se borimo!', odlučno će Josip.

Ljuti se jer nitko ne govori o tome da postoji alternativa. 'Političari guraju taj projekt, a ima drugih rješenja. Otočac nudi svoje rješenje, a oni ništa ne slušaju, samo ovo guraju jer je najskuplje i najviše novca mogu okrenuti', kaže Josip i podsjeća da prilikom svake veće poplave u Kosinju oni koji guraju projekt potapanja uzimaju to kao alibi. Krajem ove zime Kosinjsko je polje opet bilo pod vodom.

'Djedovinu ne dam za nik'e pare'

Goleme količine vode od otopljenog snijega u ožujku ove godine ponovno su uzrokovale poplavu. U isto vrijeme u Švičko jezero nije puštena kap vode. Upravo Otočac spominje kako bi postojeće Švičko jezero moglo biti alternativa potapanju Kosinja. 'Vode ne bi bilo da se pušta u Švičko jezero. Tamo su ponori koji gutaju velike količine vode. Ima rješenja, ali ga neće. Pa zašto seliti ljude, imaš alternativu. Mogu se napraviti i vjetroelektrane, solarne ploče', nabraja Josip.

Mladih nema, braća Pintar jedni su od rijetkih, a bilo bi ih, kaže Josip, više da se 40 godina ne govori o potapanju. '40 godina sustavno uništavaju ovaj kraj', dodaje. 'Da mi nude ne znam kakvu vilu na moru, ne bih pristao. Ja djedovinu ne dam za nik'e pare', zaključuje Josip vraćajući se svom poslu.

Površina jezera na vrhu zvonika

Uskoro dolazimo do središnje točke potencijalnog akumulacijskog jezera – Gornjeg Kosinja. Nad mjestom dominira crkva svetog Ante Padovanskog na brežuljku. Upravo bi do vrha tog zvonika trebala doći voda novog jezera, pokazuje nam Ivan Klobučar, vlasnik kafića Kod Čopića.

A Klobučar nam pokazuje i markaciju na svojoj kući koja pokazuje razinu vode za očito rekordne poplave 1937. godine. Voda je došla do prvog kata, 2010. do stolova, a ove godine 'samo' je prekrila pod. Klobučar je rodom iz Gornjeg Kosinja, dio godine je u Zagrebu, gdje mu je obitelj, no u proljeće dolazi ovdje.

Kafić još ne radi punom parom, u rano poslijepodne bili smo jedini gosti. Naš domaćin tek se uhvatio u koštac sa saniranjem posljedica ovogodišnje poplave. Zidovi su popili vodu, crni su, treba to isušiti, pa pokrečiti. 'Al' nema tu majstora', žali se Klobučar. Iako nas je na početku 'otpilio' jer mu je dosta 'novinara i političara', ipak je sjeo i krenuo s pričom koja je kod svih slična. 'Sve znate. Znate i više od nas. Nitko nam ništa ne govori. Sve su otjerali. Pa mi smo na prostornom planu već desetljećima pod vodom, u plavom', ogorčen je Klobučar.

U Gornjem Kosinju osnovna je škola, pohađa ju 25 djece. Njegova nećakinja sama je u drugom razredu. Sjetno se prisjeća vremena kada je sam pohađao tu školu. Bila su dva razreda u generaciji. Više od 50 djece puta osam razreda.

Prva hrvatska tiskara? Nemoguća misija

Turistički putokazi vode nas dalje u Kosinjski Bakovac. Tražimo lokalitet najstarije tiskare u ovom dijelu Europe, u kojoj je navodno 1483. tiskan glagoljski Misal, najstarija hrvatska tiskana knjiga. No ispada da je to nemoguća misija. S ceste nas putokaz vodi na uski put. Autom ne možemo dalje, dolazimo do nekoliko kuća, a ostacima nekakve tiskare ni traga.

Nema nikoga, tek nakon nekoliko minuta iz jedne štale oprezno je provirio starac. Pitamo ga za lokalitet prve tiskare. 'Nema toga već tisuću godina', dodaje, misleći da putnici namjernici očekuju da će naći građevinu sa zahuktalim tiskarskim strojevima. Tek na jednom drvetu napokon nalazimo malu limenu tablu s ispranim slovima, iz kojih ipak dešifriramo u kojem smjeru pješice tražiti ovu slavnu lokaciju.

No dalje ne ide. Ako je put do lokaliteta i postojao, nitko ga ne održava. Sve je zaraslo i dalje ne ide. Možda ova situacija najbolje odražava odnos prema kosinjskom kraju.