Uzrečica da dobra riječ i željezna vrata otvara u modificiranoj se varijanti u našem slučaju već drugu noć pokazala točnom. Imati uza sebe na komadiću papira ljupko sročeno 'pismo namjere' u kojem se nalazi dvije-tri riječi o tome tko, kuda i zašto, naravno na jeziku zemlje kojom se prolazi znači da u suton ovaj dvojac nalazi mjesto za spavanje. Možete misliti što na tom papiru piše, kad ljudi bez zadrške otvaraju ne samo vrata dvorišta, nego i smočnica i vinskih podruma. Nema tog online prevoditelja što može naša draga prijateljica, Ildi hvala ti!

Četvrti dan vožnje panonskom ravnicom, koja vidi vraga, poznaje i uspone, ali i spustove gdje se šiba i preko 50 km/h bio je krajnje vrijeme da shvatimo da se od svih ljudi na dvokotačima razlikujemo po jednom modnom detalju. Kao što vidite na slikama, reflektirajući prsluk je obavezan, a naš je ljupko narančasti. Braća po boji su nam jedino komunalci i cestari, dok su svi ostali u zelenima. Jest da je nacionalna boja, ali od prevladavajućeg zelenila utapaju se u okolišu. Možda bi se o tome moglo razmisliti. Valjda mi nećemo dopasti nekog predradnika, koji bi pomislio da smo dva odbjegla fizikalca.

Četvrti dan putovanja već je bio krajnje vrijeme da iza sebe ostavimo čari Balatona i napustimo tu lijepu zemlju Mađarsku. Gospođa u čijem smo dvorištu šatorovali poželjela je 'gut fahren', a prednju gumu jednog bicikla morali smo pumpati već u susjednom dvorištu. Dan nam je počeo rano, a tko rano rani, rano dan zaj… Ipak, do kraja dana ostalo je i više nego dovoljno da vodu natjeramo na svoj mlin. Sljedeća scena, na žalost muškog dijela nefotodokumentirana je gospođa u kupaćem – 'mercedesicama' koja u rano sunčano jutro plijevi vrt. Iz vama razumljivih razloga slika nije u albumu, ali prizoru vjerujete na riječ.

Četvrti dan bio je vrijeme i za prve verbalne trzavice u našem timu. Po tome ćemo pamtiti Zalaegerszeg, a vožnja do obližnjeg Vasvara ulazi u najtiše dionice ovog puta. Kišni oblaci uskoro su nas stjerali pod autobusnu nadstrešnicu – zajednički neprijatelj ponovno zbližava. Valja spomenuti i brojku dvadeset od koje nam se lagano diže malo kose ispod kacige. Naime, danas su nam nekoliko puta dali netočne informacije do cilja upakirane u broju od 20 km, iz ko zna kojeg razloga. Bit će da je sličnost u izgovoru između 12 i 20. Posljednji obrok u Mađarskoj - debreceni kolbasz nešto je čemu se s pravom nadali u nekom od objekata brze prehrane na granici ali globalizacija je neumoljiva i u pogledu gastronomije pa se izbor sveo na hamburger.

Usprkos najtežoj i najduljoj dionici do sada, zakoračili smo u Austriju. Ulazak u Gradišće prilika je za prve usporedbe. Vožnja kroz sedam-osam sela bez prometa, i jedva pokojim čovjekom na ulici, uz zamjetan komunalni red, lijepe okućnice i uredan okoliš. Biciklistička infrastruktura na nivou, staze od same granice pa nadalje, za razliku od Mađarske gdje postoje oko Balatona, a dalje su dionice državnih cesta svako malo zabranjene za bicikliste.

Nakon dnevnih 150-ak kilometara, što je značajan prebačaj u odnosu na zacrtano, problemi pred samim ciljem. Biciklističke staze granaju se na sve strane, kroz gradišćanska polja i šume. Nokiji Lumiji taj dan izvadili smo dušu, pa nas je, dok je sred ničega padao mrak, izdala baterija. Kratko punjenje preko notebooka i zadnje upućivanje do odredišta – općinskog središta Nikitcsh u kojem se od oko 1500 stanovnika gotovo 93 posto izjašnjavaju kao Hrvati, a svoje mjesto nazivaju Filež.

Sela gradišćanskih Hrvata su lijepa i slikovita, a stanovnici srdačni i gostoljubivi prema putnicima namjernicima, pogotovo s njima rado viđenim obilježjima. Kulturni život je na zavidnoj razini, seoska udruženja organiziraju mjuzikle i predstave na hrvatskom, pa čak i opere na otvorenom. Tu gostuje krema naše glazbne scene – Oliver, Vanna, Novi fosili, Magazin. Do prije dvadeset-trideset godina nešto nezamislivo, njemački šlageri bili su krajnji domet uhu te grane hrvatskog nacionalnog bića. Asimilacija je u to vrijeme iz raznih razloga uzela značajnog maha, a danas društvenu dinamiku ponajviše određuju egzistencijalna pitanja. Sela zahvaća depopulacija, mladi odlaze u gradove i tamo najčešće i ostaju. Ipak, kirvaj je kao i u Slavoniji prilika da se sve generacije sa svih strana na jedan dan okupe i porade na njegovanju običaja. Teška srca propustit ćemo kirvaj u obližnjem Kroatische Minihofu, tj. Mjenovu i uputiti se prema sjeveru. Gradišćanska su sela i u ratnim danima za Hrvatsku pokazala senzibilitet za one najpotrebnije. Mnogi su prognanici ovdje našli svoje utočište, od kojih su se neki ovdje i trajno nastanili.

Nažalost, nismo imali prilike upoznati se s folklornim društvom Graničari iz Fileža. Članovi su tokom tjedna uglavnom u Beču i drugim gradovima. Splet plesova morat ćemo pogledati na nekoj drugoj manifestaciji. Predsjednik društva ukratko nam je opisao njihov rad i lijepo je vidjeti kako ta hrvatska grana i dalje lista. Hrvati su dakako, istodobno itekako integrirani u austrijsko društvo. Interesatno je spomenuti da su i dvojica istaknutih političara – ministara u austrijskoj zemaljskoj vladi – Hrvati iz gradišćanskih sela. Jednom tjedno izlazi gradišćanski tjednik Hrvatski list čiji se brojevi čitaju i u susjednim područjima Mađarske i Slovačke, kulturno-umjetnička društva gaje suradnju s onima u Hrvatskoj. Narječje je u srednjem Gradišću je čakavsko.

Noćas se istresla kiša. Bicikli su odmorili u garaži, a mi smo se nakon nekoliko dana prisjetili što je krevet.