Podaci potrebni za prognoziranje vremena, poput temperatura i vlažnosti zraka, sustavno se prikupljaju tek negdje od početka 19. stoljeća. Era suvremenog predviđanja vremena zapravo je započela s izumom električnog telegrafa 1835. kada je komunikacija na velike udaljenosti postala praktički trenutna.
Zbog toga klimatolozi, kada žele dobiti uvide u klimu davne prošlosti, obično koriste neizravne indikatore poput godova drveća, slojeva leda ili naslaga peludi.
U dešifriranju klimatske povijesti Zemlje znanstvenici se ponekad također koriste zapisima botaničara i zoologa pa i književnika kao što je primjerice Henry Dawid Thoreau koji je sredinom 19. stoljeća dvije godine sam živio u divljini na jezeru Walden bilježeći vrlo detaljno sve promjene u prirodi. Njegovi zapisi, među ostalim pokazuju da su brojne biljke u ono vrijeme cvjetale znatno kasnije nego danas. Ipak takvi zapisi uglavnom daju tek fragmentiranu sliku o vrlo kratkim razdobljima od po nekoliko godina.
No znanstvenici su nedavno otkrili da u Japanu i Finskoj postoje ljudski zapisi o stanju ledenog pokrova koji sežu gotovo sedam stoljeća u prošlost, a omogućuju mnogo izravniji uvid u razvoj klime.
U novom radu predstavljenom u časopisu Nature Scientific Reports, autori ističu da su ciklusi stvaranja i nestajanja ledenog pokrova na jezerima i rijekama u svijetu vrlo osjetljivi na klimatske promjene i varijabilnosti, što znači da su dobri indikatori klimatskih procesa.
U Japanu su takve podatke na planinskom jezeru Suwa kontinuirano od 1443. bilježili šintoistički redovnici iz obližnjeg svetišta. Nakon što se zimi površina tog jezera smrzne, promjene u dnevnim temperaturama uzrokuju širenja i stezanja leda u kojima on puca i stvara dugu izbočinu, odnosno hrbat. Prema lokalnim legendama ovaj hrbat, koji se naziva omiwatari, stvaraju šintoistički bogovi tijekom prelaska preko jezera.
Na drugom kraju svijeta, u Finskoj, podatke o lomljenju leda na rijeci Torne, na granici sa Švedskom, od 1693. kontinuirano je pratio trgovac Olof Ahlbom, a nakon njega drugi promatrači.
John Magnuson, ekolog na sveučilištu University of Wisconsin-Madison, saznao je za japanske i finske podatke još 1990-ih, međutim, tek nedavno se s ekologom Sapnom Sharmom sa sveučilišta York u Torontu upustio u dešifriranje složenog šintoističkog kalendara te u prevođenje i detaljnu analizu zapisa, od kojih su neki bili vrlo osjetljivi na starom rižinom papiru.
Rezultati njihove studije pokazali su da su se nakon industrijske revolucije vremena smrzavanja i otapanja leda značajno promijenila, odnosno da su se ciklusi značajno skratili, što ukazuju na povezanost godišnjeg ritma trajanja leda s koncentracijama CO2 u atmosferi. Iz njih se također može zaključiti da su ekstremne vremenske prilike postale mnogo učestalije. U prvih 250 godina šintoistički svećenici zabilježili su samo tri godine u kojima se ledeni pokrivač nije stvorio. Od 1955. do 2004. zabilježili su 12 godina bez leda, a u kratkom razdoblju od 2005. do 2014. čak pet. Prema Magnussonovim podacima led se nije formirao ni u posljednje dvije zime (grafikone koji to zorno ilustriraju možete vidjeti u izvornom radu na ovoj poveznici
Autori pišu da lokalni čimbenici poput porasta broja stanovnika, načina obrade zemlje i korištenja vode utječu na jezero Suwa i rijeku Torne. Međutim, ističu, podudaranje promjena u trajanju ledenog pokrova u oba udaljena sustava ukazuje na postojanje općeg uzorka, odnosno na činjenicu da na njih utječu globalne klimatske promjene.
