Danas su nekako popustljiviji, pa pronalaze opravdanja za 'nesavršenosti' i 'deficite' iz devedesetih - bilo tumačenjem da su postojala 'dva Tuđmana', bilo time da ga je u jednom trenutku potpuno preuzela bolest. Pozitivna strana potpuno je prevagnula.

'Što vrijeme više prolazi, to mi stvari oko njega sve više sjedaju na svoje mjesto. Sigurna sam da će se u idućem razdoblju njegova uloga potpuno razbistriti i pročistiti jer neki stupovi programa na kojemu je dobio izbore i mandat za stvaranje samostalne Hrvatske danas kao da su obavijeni maglom', slikovita je Vesna Škare Ožbolt, deset godina Tuđmanova savjetnica, dakle u njegovoj neposrednoj blizini. 'Stup' o kojemu govori jest pomirba na kojoj je inzistirao prvi hrvatski predsjednik.

'Njegov cilj bio je prestanak trošenja energije na sukobe iz prošlosti i taj jako bitan element do danas se zamaglio, pogubio. Stalno smo se sukobljavali između sebe, a potom se pola Hrvata iselilo u inozemstvo i te veze bile su gotovo pa potpuno prekinute. Predsjednik je inzistirao na pomirbi ljudi u Hrvatskoj, a onda i na povezivanju s dijasporom. Da danas trošimo energiju na stvaranje novih sadržaja umjesto na međusobno sukobljavanje, stvari bi u zemlji izgledale puno bolje', smatra Škare Ožbolt.

'To nema nikakve veze s političkim opcijama, nego isključivo s ideološkim podjelama iz prošlosti. Predsjednik Tuđman jako je dobro balansirao na ovom polju: državu je stvarao s novim i mladim ljudima, ali i pripadnicima aparata koji su prešli na njegovu stranu. Jednako tako je u isto vrijeme stvarao vojsku s neiskusnim dobrovoljcima i generalima JNA koji su optirali za Hrvatsku, a slično je bilo i s obavještajnom zajednicom, policijom, vanjskom politikom i raznim drugim segmentima', upozorava Škare Ožbolt.

Današnji politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, vrlo aktivan u devedesetima i neposredno nakon njih, smatra da se Tuđmanova ostavština s dva desetljeća distance može ocijeniti sa znatno manje strasti te da su se nespornima pokazale dvije ključne stvari. Jedna pozitivna i jedna negativna.

'U teškim ratnim vremenima nekako je uspijevao držati u okvirima izrazito agresivno nacionalistički, pa i pomalo ustašoidni poriv kod dijela političara i u manjem dijelu javnosti. To bih ocijenio pozitivnim, kao i njegovo okruživanje ljudima potpuno različitih profila - pa tako i tehnomenadžerima ili dokazanim antifašistima - čime je spriječio otklizavanje u radikalno desnom smjeru. Danas mi je to puno jasnije nego u ono doba', kaže Vidović.

'S druge strane, nesporna je Tuđmanova odgovornost za lošu privatizaciju i za potpun gubitak gospodarske supstance, što je definiralo dugoročne probleme koji su se tek kasnije počeli pojavljivati. On jest imao pozitivnu ulogu u ratu, ali njegovih deset godina trajno će obilježiti i autoritativnost, visoko izražena nedemokratičnost koju je demonstrirao potezima poput odbijanja potvrde zagrebačkih gradonačelnika, gušenja civilnih inicijativa ili ukidanja koncesije Radiju 101. Tuđman jest izgradio demokratski deficitaran sustav, okruživao se poslušnicima, a meni osobno izrazito antipatična bila je i njegova sklonost nacionalnom kičeraju koji se ogledao u raznim grbovima ili onim plesačima ispred Sabora. Također, treba kazati da je on držao Hrvatsku de facto kao zatvoreno društvo, čime nam je dugoročno usporio ulazak u Europsku uniju. Država je u tim segmentima prodisala tek 2000. godine', dodaje Davorko Vidović.

'Njegova slika nije crno-bijela, no danas mi se čini manje odioznom nego tada. Ratno doba vrijeme je u kojem niske strasti i loši ljudi lakše dolaze do izražaja, a vjerojatno smo imali sreće jer je na njegovoj poziciji mogao biti netko znatno gori. Tuđman je imao puno grešaka, no s obzirom na okolnosti, možda se i nije moglo bolje', zaključuje Vidović.

Današnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša premijer je s najduljim stažem u devedesetima, od 1995. do 2000. godine, mada je u polupredsjedničkom sustavu ta funkcija imala znatno veću dozu ovisnosti o Pantovčaku. Mateša je danas čvrsti tuđmanist.

'Ne samo da se u ovih dvadeset moje mišljenje o njemu nije promijenilo, nego ga cijenim još više nego ranije. Danas još jasnije vidim njegovu moć strateškog predviđanja, čije posjedovanje razdvaja lidere od običnih političara. Imao je jasnu viziju stvaranja hrvatske države, uvođenja parlamentarne demokracije, obrane od agresije, pobjede u ratu, obnove zemlje, pa i europskih integracija', kazao nam je Mateša. Priznaje da je ipak bilo i nekih grešaka.

'Svatko od nas ima neke svoje deficite, pa najviše se treba bojati onih ljudi koji tvrde da ih nemaju. No ono što je Tuđman postigao na strateškoj razini debelo preteže nad svime ostalim', kaže ovaj bivši hrvatski premijer.

Đurđa Adlešič jedna je od prepoznatljivijih političarki tog doba, a njen HSLS u devedesetima je - koliko god to mlađim čitateljima zvučalo nestvarno - bio moćan, relativno jak i uvijek oporbeno nastrojen. Ona radi strogu distinkciju između Tuđmana s početka i s kraja devedesetih.

'Bila sam u dilemi radi li se o 'ratnom' i 'poratnom' ili o zdravom i bolesnom Tuđmanu, a s današnjim odmakom druga mi se opcija čini lakšom i vjerojatnijom. U pozitivnu ostavštinu svakako mu se može pripisati kvalitetnu pripremu za obrambeni rat, uspješne oslobodilačke akcije, mirnu reintegraciju ili zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Vanjsku politiku ionako mu je peglao Mate Granić', prisjeća se Đurđa Adlešič.

'Drugi Tuđmanov period znatno je manje dobar i nerado ga se sjećam, tada je demokratski deficit zaista bio vidljiv i izražen, no vjerujem da to ipak vuče korijene u njegovoj bolesti i činjenici da je manje vladao situacijom i ljudima. Na sceni je bila kombinacija tehnomenadžera i desnice', dodaje HSLS-ova veteranka. Kaže da je Tuđmanov projekt nacionalne pomirbe zapravo bio logičan uzevši u obzir ratne prilike i njegovu privatnu biografiju.

'On je bio antifašist i teško ga se može proglasiti desničarom. Sjećam se jednog razgovora kada sam mu kazala da ga moja obitelj pamti kao partizana na bijelom konju. Samo se nasmijao', prepričava Adlešič.

Tuđmanu stoga ipak ne može dati jedinstvenu ocjenu: za ratno doba ocijenila bi ga prilično visoko, a za drugi period teško prolazi na ispitu. 'Danas je jednostavno pronalaziti tumačenja o njegovoj bolesti, ali u to doba - kada je vladao deficit demokracije i kada je provedena privatizacija - nije bilo ni zabavno ni jednostavno to gledati. U ovakvim slučajevima zaista vrijedi pravilo da se o pokojnicima govori sve najbolje', zaključuje Adlešič.