Kad je crna Afrika proljetos počela brojiti prve desetke umrlih od ebole, najsmrtonosnijeg patogena zabilježenog u povijesti, svijet nije mnogo mario, a vijesti o širenju zaraze bilježene su više onako usput. Imena žrtava, njihova starost, životni uvjeti, spol ili zanimanje zapadni svijet nisu zanimali. Ne zanimaju ih ni danas. Bijelci, odnosno 'zapadnjaci' koji izgube život zbog ebole ili od nje obole, imaju i imena i lica, znamo koliko su stari, čime se bave, gdje žive, ne gube pravo na identitet ni u tragediji. Znamo čak imena njihovih kućnih ljubimaca
Ljudi koje je u Africi pokosila ebola nemaju ime, oni su samo dio strašne statistike, samo dio zbroja koji danas, dok pišem ovaj tekst, iznosi 4.447. Njihove smrti, ni kad ih umre više desetaka dnevno, nisu 'izvanredna vijest', a svaki zabilježeni oboljeli od ebole u 'bjelačkom' svijetu neminovno je svrstan u kategoriju izvanrednih vijesti. Htjeli mi to ili ne htjeli priznati, riječ je o rasizmu.
Globalni mediji zapadnog svijeta, zabrinuti zbog 'uznemiravanja' putnika, zasipaju nas snimkama upada zdravstvenih ekipa u zrakoplove koji slete na američke aerodrome, a upadaju u potrazi za osobama koje imaju temperaturu. Nove fotografske ili videosnimke s terena, iz Afrike, jedva da i stižu. Opširno smo izvještavani o mjerama koje se počinju primjenjivati na europskim aerodromima prema putnicima koji stižu iz zemalja žarišta ebole - Sierra Leonea, Gvineje ili Liberije - malo ili ništa znamo o tome da su ove tri zemlje, u ovom trenutku, gotovo u potpunosti odsječene od ostatka svijeta.
Još jedino Lufthansin Brussels Airlines direktnim letovima prevozi putnike iz spomenutih zemalja, ostali se radije odlučuju na isključivo humanitarne čarter-letove kojima je jedina svrha prebaciti medicinsko osoblje ili 'sigurnjake' do afričkih prijestolnica Monrovije, Freetowna ili Conakryja. Život u ovim gradovima gotovo je posve paraliziran, bolest se nezaustavljivo širi i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa da će broj mrtvih u tri afričke zemlje najteže pogođene ebolom u kratkom roku dosegnuti 10.000. Čak 70 posto oboljelih od ebole na koncu i umire, a WHO je svijetu upravo izdao upozorenje da nemaju načina da zaustave ovu strašnu epidemiju koja prijeti čitavom svijetu. I ne, nije ebola u Africi prisutna samo te tri zemlje, bore se protiv nje i u Nigeriji, Senegalu, DR Kongu,...
I dok ilustracija Andrea Carrilha, koja upozorava da su ljudske smrti u Africi ili Aziji jednako tragične kao i one u Europi ili Americi, polako osvaja kultni status i postaje viralna, većina medija zapadnog svijeta i većinska publika i dalje su imuni na kritiku koja je u toj ilustraciji posve jasno izrečena. Uostalom, previše puta smo svjedočili istom modelu - sjetimo se samo da su desetljeća trebala da zapadnjaci ozbiljno shvate pošast AIDS-a koja je u Africi pobila milijune. Nametao se stereotip da od AIDS-a obolijevaju 'crnci i pederi', baš kao što se danas nameće stereotip da od ebole obolijevaju 'samo crnci i oni koji s njima imaju posla'.
This disturbing André Carrilho illustration on Ebola, and how the world sees it, is both powerful and accurate. pic.twitter.com/5XHKQI1uhe
— Barry Malone (@malonebarry) October 3, 2014
Ako mislite da vas se ne tiče to što smrt hara u tamo nekim zemljama tzv. Trećeg svijeta, prisjetite se kako je to izgledalo dok je smrt harala u našim zemljama Drugog svijeta. Mrtvi s Balkana bili su bezimeni, bili su tek brojke, a prizori njihovih unakaženih lica i tijela objavljivani su bez imalo ograda, često bez imalo sućuti u onim istim velikim svjetskim medijima u kojima nismo mogli ugledati nijednu snimku leša poginulih u terorističkom napadu na SAD. Istom 'statističkom' pristupu svjedočimo i kad je riječ o stotinama tisuća djece i odraslih koji u arapskom svijetu - od Sirije, preko Somalije, do Iraka - umiru od gladi ili ginu pod bombama.
Tom uvijek istom 'medijskom' licemjerju izloženi smo i danas, dok ebola kosi ljude u Africi, ali ono ima visoku cijenu, s tim da je ovoga puta vjerojatno neće platiti samo crna Afrika ili tamo neki Balkanci, nego i umišljeni i sebični zapadnjaci.
Kad biste pored priče o tužnoj eutanaziji psa oboljele Španjolke mogli pročitati/slušati priču crne starice iz Monrovije koja je upravo pokopala dvoje od ebole preminule unučadi i kćerku, pa mora u paraliziranom, kužnom gradu preživjeti s preostalo dvoje unučadi, a do jučer je živjela 'običan' život poput bake Mare iz Like, vjerojatno biste prijetnju koju nosi ebola shvatili puno ozbiljnije i pitali biste se zašto svijet ne učini nešto i zašto je u zaraženu Afriku od proljetos do danas upućeno samo 800 milijuna dolara pomoći. Pitali biste se i zašto je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja Europe koja u svojim zrakoplovnim lukama ne primjenjuje baš nikakve mjere zaštite od ebole.
