Pišem ovu analizu ne zato da bih nekoga omalovažavao, ne da bih nekoga uvrijedio i pogotovo ne da bih nekoga napadao. Samo bih htio iskazati ljutnju koju svaki hajdukovac osjeća kad suci u ključnim trenucima zastrane i kad naočigled svog zdravog razuma ponavljaju jedne te iste greške, utakmicu za utakmicom, sezonu za sezonom, prilikom za prilikom. Dudu, Eduardo ili Da Silva (kako god hoćete) je idealan primjer.

Taj primjer boli, a evo i zašto: zato što je Dudu poput Blanke, Janice, Gorana, Filipa Udea netko na koga je Hrvatska ponosna, čovjek koji je postao netko i nešto, čovjek koji je počeo od nule. A pokazat ću da je primjer očitog nepotizma i pristranosti. Dudu se odlučio na uzimanje ponuđenog. Dudu se djelomično i zbog toga prodao, jer vjerojatno je i njemu bilo dosta kaljuže zvane hrvatski klupski nogomet gdje ne moraš biti brži od protivničke obrane, već samo u milosti čovjeka sa zastavicom i zviždaljkom. Da, Dudu je najbolji strijelac u derbijima od samostalne Hrvatske. Golova 7, a analiza... začuđujuća!

12. rujna 2004. Gol Prvi, odmah zaleđe, utakmica velikog uloga. (1 gol od 7)
Dudu nije bio u zaleđu, već Mijatović koji je sudjelovao i primanju i spuštanju lopte. Hajdukovci sa novim trenerom Sliškovićem nije tražio alibi u suđenju, već priznao lošu igru. Hajduka je demolirao nakon toga Veldin Karić, a veću katastrofu je spriječio ziheraš Nenad Gračan sprečavajući Dinamovu nadmoć svjesnim povlačenjem u obranu. Razdrmani Hajduk sa Šutom na lijevom krilu je bio sretan što je samo izgubio 3:0. Na kraju sezone je ipak jedva osvojio naslov lige za prvaka, a Dinamo lige za bedaka. Zaokret i Hajdukov pad se dogodio senzacionalnim transferom Kranjčara koji je zamutio Hajduk i unazadio Hajdukovce godinama poslije (pisao sam već o tome).

1. listopada 2006. Gol prvi za Dinamo i izjednačenje, nikakav penal u utakmici rastezljivog kriterija, utakmica najvećeg uloga (2 gol od 7)
U utakmici 3 penala (2 za Hajduk) sudac Kovačić je uvelike usmjerio utakmicu. Rastezljiv kriterij se najviše vidio u toleriranju Ćorlukinih i Agićevih pretjeranih grubosti, ceh je platio Hajdukov kapetan Carević crvenim kartonom (drugi žuti). Hajduk je poveo nakon penala nad Jelavićem povlačenje Marija Cvitanovića, crveni karton zaboravljen (pravilo zadnjeg igrača, 100% šansa). Penal budimo iskreni ulazi u slobodno sudačko uvjerenje, povlačenje postoji, vidi se, ali za 100% penal nije... više onako 70 - 75%.

Zatim na scenu stupa Da Silva, minijaturama i velikom kontrolom lopte prolazi Musu, Balatinca, Živkovića ulazi u Hajdukov šesnaesterac i pada kao pokošen. Dojma sam da kontakta uopće i nije bilo svi su bili odmaknuti na pristojnu udaljenost, ali Kovačić svira što je za ovu priču najvažnije. Penal realizira upravo Dudu. U drugom poluvremenu Kovačić isključuje i Carevića, Dinamo stiže u vodstvo preko Vugrinca da bi Muhnoz pred kraj donio mir.

U utakmicu su i Dinamo i Hajduk stigli poravnati sa jednakim brojem bodova, što je donijelo pravu čar derbiju i preko 35000 navijača. Hajdukova reakcija nije izostala, po meni izrazito opravdano.... Ne toliko zbog penala kojeg je Da Silva odlično odglumio već zbog puno sitnih previda gdje je Kovačić propustio sankcionirati modre.

25. ožujka 2007. Dva gola, sve ok (3 i 4 od 7), utakmica bez ikakvog uloga
Velika pobjeda Dinama realizirana na jeftin način. Modri su došli do pobjede zahvaljujući kiksevima Pelaića i Carevića, ali još više zato jer je Eduardo Da Silva, autentični strijelac, golgeter, koji zna iskoristiti i minimalnu priliku da zatrese mrežu. Bravo Dudu, pokazuje da je igrač za velike klubove. Dudu bez greške, sudac bez utjecaja. Dinamova 3 boda zaslužena.

19. svibnja 2007. Gol Prvi, odmah zaleđe, utakmica velikog uloga za veliki transfer (5,6,7 od 7)
Ante Tomić je idealno uposlio Da Silvu koji se skoro od centra sjurio sam prema Runji te na koncu smireno i precizno doveo svoju momčad u vodstvo. I sve bi to bilo za pljesak, samo da popularni Dudu nije bio barem pola metra u zaleđu. Jednom od onih za koje nije potrebno oko sokolovo. Što je pak potrebno pomoćnom sucu Darku Slivaru nije nam poznato. U utakmici u kojoj uzdrmani Hajduk nije pružao nikakav otpor na kraju prvenstva prožetog također ovakvim utakmicama. Rano vodstvo sumnjivim golom, a poslije kvaliteta lakše ispliva. Kao i 2004. godine službeni Hajduk ne reagira na "pošteno" suđenje već planira kako zadržati Carevića, dovesti vratara Tomića, te su svakako izrazili divljenje na trojcu Ćorluka, Dudu, Modrić. Kao i mnogo puta sudački previd ostaje po strani.

Zaključimo:
Kad god je gusto sudac, u Duduovom slučaju, blago rečeno pomaže Dinamu na stjecanju ili stizanju Hajdukove prednosti. Dudu je zabio 4 prva gola za Dinamo, a čak 3 ili 75% golova ne bi trebali postojati. Dovoljno za zavjeru, dovoljno za zamisliti se? Hajduk se u dvije utakmice nije žalio, jer je bio svjestan svojih manjkavosti i problema. Onu jednu 2:2 je s pravom bacao otrovne strelice prema arbitru. Povijest se ponavlja, samo se treba malo više informirati. I sada službeni Hajduk kuka, a čudne stvari se ne događaju... Moramo se složiti da je uvijek lakše igrati kada vodiš, nego kad gubiš. Puno je lakše kad ti se pokloni, a drugi mora zaraditi.