Punih 18 dana bjesnio je u Egiptu povijesni ustanak, koji je izbio 25. siječnja 2011. godine. Prosvjed je bio vrhunac frustracija zbog autoritarnog režima Hosnija Mubaraka, ograničavanja političkih sloboda i rastuće ekonomske nejednakosti. Isprva tisuće, kasnije i milijuni ljudi okupirali su ulice i trgove egipatskih gradova. Godinu dana kasnije, Mubarak u zatvoru čeka izricanje kazne, na 'najdemokratskijim' egipatskim izborima od 1952. godine pobijedile su islamističke stranke, a egipatski narod opet se okuplja na glavnom kairskom trgu Tahrir, ne samo kako bi proslavio godišnjicu, već kako bi vladajuće generale prisilio da napokon odstupe s vlasti
Egipat obilježava godinu dana revolucije. Na početku se sve činilo jednostavnim. U tih je godinu dana Egipat prešao put od nade do razočarenja i opet natrag. Prognoziranje je vrlo nezahvalan posao, ali sve ukazuje na to da je Arapsko proljeće bilo tek idealistički projekt koji će po svemu sudeći na kraju rezultirati ili erom ekstremnog političkog islama ili novim autoritarnim režimom ili njihovom kombinacijom, ali demokracijom kakvu je priželjkivao zapadni svijet definitivno - neće.
Muslimanska braća osvojila su 47 posto zastupničkih mandata na 'najdemokratskijim' izborima koji su se održali u Egiptu od 1952. godine. Fundamentalistička salafitska stranka Al Nur je druga s 24 posto, dok je liberalna stranka Wafd dobila devet posto zastupničkih mjesta. No, vladajući generali još ne žele predati vlast, već su 'velikodušno' najavili da će nakon predsjedničkih izbora u lipnju predati vlast. Ali egipatski narod ne vjeruje da će se vojska doista povući, već su uvjereni da će nastaviti vladati iz sjene.
Nova egipatska vlada na izborima je možda osvojila lojalnost stanovništva, ali mora znati da će to stanovništvo zauzvrat tražiti viši stupanj dostojanstva, više slobode i bolji život. Arapski mentalitet i kultura i, dakako, islam kao uporište, bit će prepreke za napredak. Položaj žena i odnos s Izraelom ključna su pitanja na koja će nova vlast tek dati odgovor. Premda su vlast osvojili islamisti, nije realno očekivati da bi Egipat mogao ponoviti povijesnu grešku i ući u oružani sukob s Izraelom.
Iako su žene odigrale veliku ulogu, po svemu sudeći vlast za njihova prava neće imati previše sluha. Dug je još put pred Egipćankama za postizanje jednakosti.
Unatoč širokom spektru razloga za 'demokratski deficit' u arapskom svijetu, od kolonijalističke povijesti pa do specifične društvene strukture arapske zajednice i utjecaja islama, islamističkim strankama ipak treba priznati da su barem pokazale naznake javnog prihvaćanja globalnih demokratskih normi i ljudskih prava. Hoće li ih utkati i u svoju praksu i u kolikoj mjeri, vrlo je upitno. No ukoliko se odluče na autoritaran tip vladavine, povijest nas uči kako je taj tip inherentno nestabilan, kako se na njega gleda kao na nešto privremeno i prijelazno, nešto što je itekako osjetljivo na egzistencijalne izazove, unatoč snažnom religijskom faktoru.
Egipatska revolucija ili, općenito, sve arapske revolucije nisu nikakav novitet ili povijesna iznimka, već prirodni ishod za režime koji su jednostavno postali nelegitimni u očima naroda. No kao i svaka druga revolucija, i ova je bila nepredvidljiva.
Facebook generacija, na čijim krilima je revolucija i krenula, danas je izgubljena u onoj gomili na glavnom kairskom trgu Tahrir. Politički islam preuzeo je glavnu ulogu, kako na pozornici, tako u Egiptu, ali i u ostatku arapskog svijeta. Iz sjene sve nadgleda vojna hunta.
Raspoloženje nije nimalo slavljeničko, jer Egipćani ni nemaju nikakvog razloga za slavlje. Ustav još nije napisan, predsjednički izbori tek se trebaju održati, velika većina revolucionarnih ciljeva ni izbliza nije ostvarena, na ulicama vlada kaos, stopa kriminala je porasla, gospodarstvo je u padu, a kršćanska manjina i dalje ne spava mirno unatoč revolucionarnim obećanjima. Na temelju svega toga realno je za očekivati drugu fazu egipatske revolucije, kao da 800 izgubljenih života nije bilo dovoljno.
