Do sada su o 'Egostriperu' Alema Ćurina tekstove i osvrte napisali Vladimir Šagadin, Ivica Ivanišević i Miljenko Jergović. Svi odreda ljudi koji Alema poznaju dobro, ljudi koji su mu prijatelji, bivši i sadašnji poslovni suradnici.

Ljudi koji su imali priliku tog osebujnog Splićanina, otočana, ribara, slikara, ilustratora, pariškog umjetničkog gastarbajtera, novinara i naposljetku, književnika dobro upoznati i poznavati. Ja sam pak imao sreću Alema također upoznati, u dva se navrata družiti s njim, slušati ga i gledati. I, vjerujte, upravo te dvije sretne situacije su mi pomogle da njegovo životno djelo, neobičnu i posve jedinstvenu knjigu shvatim barem približno onako kako ju je njen autor i zamislio.

'Egostriper' osebujna je knjiga baš onoliko koliko je specifičan i sam Alem.

Tko je Alem Ćurin?

Alem Ćurin rođen je u Splitu 1953., nesvršeni je student grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Parizu je bio umjetnički emigrant, a jedno se vrijeme prehranjivao i ribarenjem na koči. Dizajnirao je plakate (osobito po narudžbama kazališnih kuća) i različite publikacije. Ilustracije je objavljivao u Nedjeljnoj Dalmaciji i Feralu, a danas je stalni suradnik Novosti.

Alem je baraba koja je valjda jedinstven slučaj u povijesti naših fakulteta, čovjek koji je studirao na četiri fakulteta, a imao pet indeksa. Peti je imao svrhu da njime zajebe oca koji je spokojno vjerovao da mu sin uredno polaže ispite na pravnom fakultetu. Taj peti je Alem sam izradio, unio u njega sve što je trebalo unijeti, pa čak i ocjene. Upravo taj peti je bio njegov prijemni rad na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I koliko je sablaznio profesore, toliko ih je oduševio pa nisu imali izbora nego ga pustiti u svoje društvo. No u prvom redu, a prema priznanju i samog Alema, on je striper.

Stripaš ako želite. Sve ovo ostalo je samo u službi stripa. Jer strip je ono čemu Alem teži, s čim ide spavati, ono o čemu sanja i ono s čim se budi. I zato je 'Egostriper' ultimativna knjiga o stripu, pisana rukom znalca i osobe koja istinski živi strip.

Balans između oprečnih zahtjeva pravila žanrova

Da se razumijemo, 'Egostriper' nije lako žanrovski odrediti. U isti mah, on je piece of art strip publicistike, ali se čita kao ona vrst književnosti koju običavamo zvati lijepom. Ćurin vješto balansira između oprečnih zahtjeva pravila žanra ili, poznavajući Alema, možda je točnije da ga ta pravila ni ne zanimaju.

'Egostriper' jest mekoukoričena zbirka Alemovih eseja o stripu, ali njegov esejizam je drukčiji. On te eseje nije pisao iz nekih znanstvenih pobuda niti će se o njima esejima voditi intelektualne rasprave na fakultetima. O 'Egostriperu' vrlo vjerojatno neće ni riječ prozboriti ni Srećko Horvat, Nino Raspudić ni Nadežda Čačinović u 'Petom danu' (mada bi itekako trebali umjesto da laprdaju iz šupljeg u prazno), niti će Alem gostovati kod Ace Stankovića. Sumnjam da će biti spomenut koncem godine kad se budu dodjeljivale nagrade za najbolja djela u sferi beletristike i publicistike (ja bih Alemu tih nekoliko stotina tisućica dao i za jedno i za drugo).

No znajući Alema, čini mi se da on za to ne mari puno. Jer svaki esej, svaki tekst koji je objavljen u ovoj knjizi napisan je isključivo kao hommage nekolicini stripaša koji su Ćurima gurnuli u taj čarobni svijet stripa te 'Egostriper' ponajprije funkcionira kao posveta stripu samom.

Da, o 'Egostriperu' se neće polemizirati na okruglim stolovima ni u TV emisijama, ali će se o njemu itekako pričati među stripašima. Oni će Ćurina citirati, pronalaziti se u ovoj knjizi, otkrivati štošta novo. A to je najvažnije. I ‘ko to more platit? Kvragu, nije u šoldima sve.

Ćurin piše tako da svoj prozni, pripovjedački talent, skupa sa svojim intelektualnim interesima i znanjem, ulaže u jedan posve neortodoksni polufikcijski tekst. Tako da se 'Egostriper' na neki način može čitati i kao autobiografska proza, na način koji čitamo Tribusonovu 'Povijest pornografije' ili gledamo sjajnu srpsku seriju 'Grlom u jagode'.

Generacijske priče, slike iz svakodnevice, intimni zapisi i evokacije oblikuju istodobno i duh vremena i osebujnu mitologiju djetinjstva, no bez lažne patetike i uvijek s duhovitim irefleksirajućim ironijskim odmakom.

'Egostriper' je pomaknuti Bildungsroman u kojem strip igra glavnu rolu i u kojem se strip pokazuje bitnom sastavnicom u odrastanju, duhovnom razvoju i stjecanju životnog iskustva.

Odmah na početku nailazimo na dvostrani strip 'Četvrtak', priču o tome kako je sve počelo. O malom drvenom kiosku navrh Viške ulice u Splitu, gdje je teta iz kioska malome Alemu svakog četvrtka davala 'Kekec', 'Plavi zabavnik' i još jedan novi crtani roman. Kronološki, odmah nakon 'Četvrtka' knjigu otvara cijela epizoda od 11 tabli u boji 'Davyja Crocketta', portugalskog klasika pionirskog doba stripa Eduarda Teixeira Coelha, autora koji je svojim pričama Alema uveo u čarobni svijet stripa.

Ćurinove reportaže o vinkovačkom salonu stripa i MaFestu su napisane s toliko pažnje, akribije, ljubavi i stila, da svi ti Pauletićevi i Šalkovićevi putopisi naspram Ćurinova rukopisa izgledaju posve amaterski i šarlatanski – dosadni.

Tekst o Cortu Malteseu na prvo čitanje nema nikakve veze ni s čim, a ponajprije ne s Cortom i Prattom. No ako pročitate to još jednom i zatvorite oči, bez sumnje ćete osjetiti svu Prattovu čaroliju. Vidjeti ćete La Valettu, namirisati Mediteran, zaploviti venecijanskim kanalima i opipom osjetiti brazdu na Cortovom dlanu. Podozrivo će vas promatrati Raspućin, a tko zna, ako ste se baš prepustili, možda vam Zlatousta pokloni i jedan tango. U Sibir baš i ne morate ako nećete. Hm, ja, eto, nisam.

Žeželj. Ah taj Žeželj. Nakon Ćurina svaki put kad mi mater skuha crni rižot od sipe, sjetit ću se Žeželja. Kako kaže Ćurin: '...njegove ponoćne simfonije crnog i bijelog, čija je partitura ispisana sipinim sokovima. Crna i gusta. Mažem to crnilo na kruh i guštam. Rječnik mi ne treba. Riječi su suvišne, a nije ni pristojno, kažu, dok su ti puna usta, e.' Jebote!!!

Možda najdojmljiviji i najosobniji tekst je onaj o velikanu splitskog, hrvatskog, ali i europskog stripa – Frani Gotovcu. Zgoda o tome kako je Frane mladog Alema zajebao oko puta u Pariz, preotevši mu mjesto, urnebesna je.

'Nisi! – nije dao na se Gotovac – Da sam ti onda prepustio mjesto, dogurao bi najdalje do Zagreba, kadli evo tebe sada u Parizu, u samim plućima europskog stripa! Morao sam ti jednom reći istinu, samo sam čekao dobar moment, kao što je ovaj, pravi moment koji anulira tvoj startni neuspjeh. Uspio si, mladi prijatelju!'

Totalni Smoje. Zapravo da, čitajući 'Egostripera' u zraku osjećam puno toga. Puno duhova. Onih dobrih naravno. John Wayne se skupa s Maurovićem, uz bocu whiskeyja, prisjeća kako je to nekad bilo i kako su nekoć ženske bile bolje. Gershwinov 'Summertime' se miješa s 'Natalie' Gilberta Becauda, ali sve to nekako iz prikrajka. Glavnu riječ ipak vode Miljenko Smoje i Toma Bebić.

Svi ti Meštri, Načelnici, Marčeline, Doturi i Leuti, svi ti grobovi mornara koji nemaju križa i sve te proklete ribetine i blitva koju sad moš kupit u dućan pršte s Ćurimovih stranica. Čak i kad piše o starim, 'antičkim' klasicima kao što su Hal Foster, George Herimman ili Frank Goodwin. Pogotovo tada. Ta dalmatinska zajebancija protkana svilenim nitima najljepše melankolije glavni su adut ovog Ćurinovog remek-djela. Da, remek-djela, pa čak i onda kad mi udara po Zagoru.

I da, Aleme, pa što ako strip ubija? Aj kvragu, od nečeg se mora i partit. A e.