Odakle Ejup u neprilici, pitamo se. Prije nekoliko mjeseci srbijansko Specijalno tužilaštvo za ratne zločine pokrenulo je istragu u predmetu ‘Dobrovoljačka’. Riječ o onom incidentu u istoimenoj ulici u Sarajevu kada je Teritorijalna obrana BiH presjekla kolonu JNA pri povlačenju iz grada, na samom početku rata, u svibnju 1992. Bilo je tu nekih dvanaestak mrtvih i nekoliko desetaka ranjenih, a događaj dramatičan i kaotičan, kakvi već takvi događaji znaju biti. Istraga se, kažu, vodi protiv 19 osoba, među kojima je – ni kriv, ni dužan – čak i jedan Stjepan Pepi Kljujić, onako formacijski, jer da je bio član tog Predsjedništva (u to vrijeme Tuđman ga je već bio praktički odrezao i pustio niz vodu). Ejup Ganić, dakle, osumnjičen je da je dao naredbu za napad na tu kolonu.

Da se još malo podsjetimo: toga dana JNA je na aerodromu Butmir uzela Aliju Izetbegovića kao taoca i vodila ga sa sobom u toj koloni. Cijeli je događaj TV Sarajevo praktički prenosio uživo. Ejup Ganić, kao trenutačni potpredsjednik na dužnosti, došao je do zaključka da Alija Izetbegović nije u stanju samostalno odlučivati, pa je preuzeo ovlaštenja i naredio napad. General Jovo Divjak, čovjek razborit i odmjeren, kao najstariji časnik Armije BiH na licu mjesta, bio je protiv toga i jako se trudio situaciju smiriti, što se sve vidi na TV snimkama. Dok ove redove tipkam, čujem vijest da Specijalno tužilaštvo raspolaže snimkom iz radio veze: na toj snimci Ejup Ganić energično naređuje napad na vozila JNA i korištenje ‘zapaljivih sredstava’ itd. Snimka nije čudo: sve se uvijek snima i vjerujem da je autentična.

Ejup je Ganić proteklih godina bivao u Beogradu, ali ga nije diralo, kao ni onog nesretnog Iliju Jurišića koji je prošle godine popio 12 godina zbog svoje inače beznačajne uloge u Tuzlanskom incidentu (također napad na kolonu JNA). A onda je britanska policija prije tjedan dana privela Ejupa Ganića sucu, ravno iz aviona kojim je doletio u London, a po tjeralici MUP-a Srbije. Po britanskoj proceduri za izručenje, sudac je zamolio Ganića da ne napušta svoju londonsku adresu do prve rasprave, što je trebalo biti prije dva dana. Vjerujem da je Ejup Ganić obećao da neće i da mu je sud povjerovao: ipak je on ozbiljan čovjek, vodeći znanstvenik iz oblasti termodinamike fluida i doktor s bostonskog MIT-a.

A onda, dan-dva prije zakazane rasprave, eto ti njega na Heathrowu kako se pokušava diskretno udaljiti. Naravno da ga je uhvatilo i iznova prepratilo nekoj ljutoj sutkinji koja mu je, naravno, smjesta odredila pritvor do 29. ožujka, kada je zakazana rasprava o izručenju. Digla se buka po Sarajevu i Londonu, neka londonska Sarajka ponudila je jamstvo od 300 tisuća funti, ali sud je to odbio i zadržao Ejupa u pritvoru. E, to se događa kad netko ne shvaća da ima posla s ozbiljnom državom: tamo ne vole kada se riječ prekrši. Tim prije što je riječ o čovjeku dobro upoznatom s anglosaksonskim pravom (common law) jer je godinama živio u Americi, građaninu uglednom i imućnom. Sada se vuče procedura u kojoj Srbija ima dostaviti dokazni materijal, dopunske dokaze itd., a to zna potrajati. Da nije pokušao pobjeći, Ejup bi Ganić na sve to čekao na slobodi, čak i bez 300 tisuća jamstva. Ovako...

No, vratimo se na meritum tog spora. Srbijanska strana pokušat će dokazati da je prepad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu bio kršenje pravila i običaja ratovanja, dapače ratni zločin, kao što su pokušali i u slučaju Tuzlanske kolone (presuda Jurišiću je pod prizivom, ali je lako moguće da padne ili bude preinačena na onoliko koliko je proveo u pritvoru; dokazi tužilaštva tanki su). Uzgred: haški tribunal je još 2003. bio zaključio da protiv Ganića nema osnova za gonjenje po toj stvari. Ta dva incidenta – Tuzla i Dobrovoljačka – dogodila su se, naime, u trenutku nadasve nervoznom i pravno nejasnom: je li Bosna i Hercegovina tada bila de iure neovisna i suverena država? Je li to bila de facto? Je li JNA bila oružana sila bivše (SFRJ) ili tek stvorene (SRJ) države i u kojoj je relaciji BiH bila s tom novom državom?

Kao čovjek praktičan i kriminalistički nastrojen, sklon sam te incidente promatrati kao legitimne ratne sukobe. Od početka svibnja 1992. rat faktički traje na teritoriju BiH, a JNA se jasno i nedvosmisleno stavila na stranu Radovana Karadžića, u skladu sa stavom službene Srbije i Crne Gore. Nitko se više ne sjeća jednog priopćenja onog klaunskog polupredsjedništva bivše SFRJ (‘četveročlane bande’) iz proljeća 1992: tamo se svečano obećava da će ‘naoružanje JNA u BiH biti ravnopravno podijeljeno svim etničkim grupacijama’. E, pa Srbi su dobili sve, HVO Kiseljak dobio je nešto malo, a bošnjačka TO nije dobila svečano ništa, sve je morala otimati u borbi. Stvar je, dakle, na terenu bila posve jasna. Osim toga, otmica Alije Izetbegovića na Butmiru i njegovo držanje kao taoca teško da spadaju u pravila i običaje ratovanja.

General Jovo Divjak ispričao mi je (u Sarajevu 1994) do u detalje taj incident u Dobrovoljačkoj, razgovarao sam i s akterima iz JNA, razgovarao sam s akterima sa obje strane (slično je i s Tuzlom) i tako došao do ovog zaključka. Možda ovo što ću sada reći nema značaja za spor, ali bošnjačka strana se u Dobrovoljačkoj bila dokopala cijelog arhiva Četvrte armije iz kojega je kasnije bilo razvidno da je JNA aktivno sudjelovala u pakiranju rata u BiH, naoružavala Karadžića i prekomandirala zapovjedni kadar za Mladića.

A što će na kraju biti s Ejupom Ganićem, vidjet ćemo uskoro. Nije trebao pokušavati pobjeći.