Mnogo je razloga za to što zapadni čelnici ne vole Recepa Tayyipa Erdogana. Otkad je na čelu Turske, značajno je derogirao stanje demokracije i ljudskih prava u zemlji, zatvarao je novinare i oporbene prvake, nasilno slamao prosvjede i loše upravljao gospodarstvom. Na vanjskopolitičkom frontu priklonio se Rusiji, pokrenuo vojni upad u Siriju i iskoristio veto u NATO-u da bi blokirao pridruživanje Švedske u ključnom trenutku za taj savez.

Ali postoji jedan razlog zbog kojeg bi čelnicima EU-a mogao nedostajati ostarjeli čelnik ako ga Kemal Kilicdaroglu pobijedi na predsjedničkim izborima 14. svibnja. Erdogan je na vlasti sada već 20 godina - što kao premijer, što kao predsjednik. S vremenom je, a to se posebno vidjelo posljednjih godina, postajao sve autoritarniji. Međutim njegovo ponašanje omogućilo je Europskoj uniji da elegantno riješi nezgodno pitanje turskog pristupanja zajednici. Za mnoge europske političare on je korisna politička fasada iza koje se EU skriva kako bi legitimno, bez dodatnih pitanja zašto, odbacio bilo kakvu ozbiljnu raspravu s Ankarom o članstvu, piše Politico.eu. Sve dok Erdogan zatvara političke protivnike i buni se protiv normi vladavine prava daje Uniji političko pokriće da izbjegne to pitanje. Promjena režima promijenila bi tu dinamiku.

'Ono što smo vidjeli proteklih godina je to da se Turska i EU kreću u suprotnim smjerovima', rekao je Selim Kuneralp, bivši turski veleposlanik u Europskoj uniji za Politico, istaknuvši da se zemlja pod Erdoganom udaljila od europskih vrijednosti i ideja da postane članica Europske unije više nije vjerodostojan cilj. Priča o odnosima EU-a i Turske seže više od 60 godina unatrag. Turska je 1959. podnijela zahtjev za pridruživanje Europskoj ekonomskoj zajednici, preteči EU-a, što je dovelo do potpisivanja Sporazuma iz Ankare 1963. godine.

Niz državnih udara te ekonomska i politička nestabilnost dugo stavljaju pitanje integracije Turske u EU u drugi plan. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća proces pristupanja vratio se na pravi put. Turska je 1987. podnijela zahtjev za pristupanje EEZ-u, a desetljeće kasnije dobila je status kandidata i počela poduzimati značajne korake da bi ispunila kriterije za pristupanje koje je postavio EU. Otprilike u to vrijeme je Erdogan došao na vlast. Tada je reformistički vođa nove islamističke Stranke pravde i razvoja (AKP) govorio o pluralizmu, demokraciji i harmoniji, a čak je otvorio mirovne pregovore s kurdskom militantnom skupinom PKK.

Prionuo je na posao, uvodeći reforme koje su Tursku približile ispunjavanju kriterija EU-a, poput izmjene zakona o vojsci kako bi je podvrgnuli civilnoj kontroli. Iako ih je tada Europska komisija hvalila, te su promjene zapravo postavile temelj Erdoganu da kasnije preuzme veću kontrolu nad vojskom, a koja je godinama slovila za čuvara sekularizma u Turskoj. Nakon kratkog medenog mjeseca odnosi s Bruxellesom ubrzo su se pogoršali. Erdogan je postajao sve frustriraniji tempom pristupanja EU, a nekoliko država članica jasno je dalo do znanja da nisu voljne primiti Tursku u klub.

Brojni problemi su krivi za sve lošije odnose - pri čemu obje strane upiru prstom jedna u drugu. Odluka EU-a da primi Cipar 2004. bila je stalna točka trvenja. Turska je okupirala sjeverni dio otoka 1974., a Nikozija želi riješiti taj problem prije nego što pristane na bliže veze između EU-a i Ankare.

Zatim je nastupio Sarkozyjev efekt. Godine 2011. francuski predsjednik bio je u kratkom petosatnom posjetu glavnom gradu Turske. Nonšalantno žvačući žvakaću gumu kada je stigao u Ankaru, njegova je poruka bila jasna: članstvo Turske u EU je 'ne-ne' za Francusku. Više dužnosnika reklo je za Politico da je taj posjet bio prekretnica za Erdogana.

S druge je strane Erdoganov autoritarni zaokret bio taj koji je označio smrtno zvono za izglede zemlje za članstvom u EU. Brutalno gušenje prosvjeda u parku Gezi 2013. nagovijestilo je još više drakonski odgovor na neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. Erdogan je zatvorio desetke tisuća ljudi, a zatim je učvrstio svoju moć na ustavnom referendumu 2017., ostavljajući izglede za ulazak u Uniju u blatu.

Konkretno, njegova grubost protivila se kriterijima iz Kopenhagena - uvjetima što ih svaka zemlja koja se želi pridružiti EU mora ispuniti, a koji uključuju jamstva oko vladavine prava, posebice ljudskih prava i zaštite manjina. Do 2018. čelnicima EU-a bilo je dosta. U izjavi Europskog vijeća te godine to je otvoreno rečeno: pregovori o pristupanju Turske su zaustavljeni. Veliko pitanje koje visi nad odnosima EU-a i Turske jest hoće li se to promijeniti nakon što Turci u nedjelju izađu na izbore.

Izbori, za koje se nekada smatralo da će ih Erdogan izgubiti, postali su jedan od najvećih testova u njegovoj političkoj karijeri, a ankete su pokazale da se vodi tijesna bitka za svaki glas. Promjena vlade vjerojatno bi udahnula svježinu u partnerstvo između Turske i Zapada. Kilicdaroglu je rekao da želi ponovno pokrenuti proces pristupanja EU i da će Tursku obvezati na poštivanje odluka Europskog suda za ljudska prava, što je još jedno odstupanje od Erdoganove politike. Ali izgledno je to da eventualna nova vlast u Turskoj možda neće eliminirati mnoge temeljne uzroke trvenja.

'Domaći izazovi ostat će isti, tko god bio na vlasti', rekla je Gallia Lindenstrauss, viša znanstvena suradnica u Institutu za studije nacionalne sigurnosti. 'Postoji duboka ekonomska kriza, a trenutna vlada nudi razne vrste populističkih mjera kako bi ublažila trenutnu krizu uoči izbora, što će prestati nakon izbora.'

Washington nije skrivao svoju želju za promjenom vlasti u Turskoj, važnoj članici NATO-a. Prije četiri godine Joe Biden, tada predsjednički kandidat, rekao je da bi SAD trebao podržati turske oporbene čelnike 'kako bi se suprotstavili i porazili Erdogana'. 'On mora platiti cijenu (za svoj autoritarizam)', rekao je tada budući američki predsjednik. Njegove riječi razbjesnile su tursku vladu.

No Lindenstrauss predviđa 'bolju atmosferu' između Bruxellesa i Ankare ako Kilicdaroglu dođe na vlast. Šesterostranački oporbeni blok signalizirao je da želi resetirati odnose s EU-om i krenut će u poništenje nekih Erdoganovih mjera koje su bile u suprotnosti s kriterijima iz Kopenhagena, poput vraćanja na parlamentarni umjesto predsjedničkog sustava.

Ali temeljni problemi - od kojih je najvažniji Cipar - ostat će. Također, malo tko u Europi trčat će da otvori vrata golemoj zemlji s relativno siromašnom populacijom da se pridruži bloku. Iako će malo tko to javno reći, mnoge zemlje su također oprezne u dopuštanju pridruživanja većinske muslimanske zemlje poput Turske.

'Nema šanse da zemlje članice EU-a budu blizu i razmišljanja o članstvu Turske u EU', rekao je visoki diplomat EU-a u Bruxellesu Politicu. Lindenstrauss smatra da može doći do napretka u područjima poput liberalizacije viznog režima ili ažuriranja carinske unije između EU-a i Turske, koja postoji od 1995., ali vjerojatno ne puno više od toga.

'Pridružujem se skepticima i mislim da su problemi pridruživanja Turske EU postojali prije Erdoganova autokratskog zaokreta', rekla je. Ilke Toygur, viša suradnica think-thanka CSIS, rekla je da je modernizacija sporazuma o pridruživanju između dviju strana jedan od načina za revitalizaciju odnosa. 'Umjesto toga, kreatori politika EU-a trebali bi usvojiti prikladniji institucionalni okvir', kaže. Sugerirala je da bi dvije strane mogle imati koristi od sporazuma o pridruživanju, poput onih koje EU ima s drugim zemljama koje su nedavno započele proces pristupanja.

Izmijenjeni sporazum mogao bi obuhvatiti pitanja poput klimatskih mjera, migracija i trgovine te bi poboljšao odnos s Bruxellesom, izglađujući put kad je u pitanju teže pitanje pristupanja. Drugi su bili skeptičniji i sugerirali su da neće svi u Europi nužno slaviti poraz od Erdogana. 'Za neke u EU može biti povoljno imati autoritarnog vođu u susjedstvu i više transakcijski odnos s Turskom, nego ozbiljno se baviti pitanjem pristupanja', smatra Galip Dalay, stručnjak za Tursku u think-tanku Chatham House.

'Demokratska Turska predstavljala bi puno temeljnije pitanje za Europu', dodao je.