Deseci preživjelih i rodbina stradalih, zajedno s talijanskim i europskim dužnosnicima, okupili su se 3. listopada na talijanskom otoku Lampeduzi na komemoraciji za žrtve jedne od najvećih useljeničkih tragedija u novijoj povijesti Europe. Oni su se trebali prisjetiti 366 nesretnih Libijaca, stradalih prošle godine u dramatičnom brodolomu na putu za Europu, ali su svjedočili novoj tragediji: dan ranije utopilo se prema procjeni talijanskog vijeća za izbjeglice 130 imigranata nakon potonuća dvaju izbjegličkih brodova nedaleko od libijskih gradova Tajure i Garabulija.

Unatoč izjavama dužnosnika UN-ovog Ureda za izbjeglice o tome kako se 'ne smije dopustiti ponavljanje takve užasne katastrofe', najnovija je bila tek jedna u nizu, spomenuta na rubu aktualnih vijesti opterećenih ludilom oko ebole i ISIL-a. Samo je prošlog mjeseca kod obala Libije potonuo brod s 250 afričkih imigranata, a vlasti Cipra pokrenule potragu i akciju spašavanja 300 ljudi izgubljenih na moru, za koje se vjeruje da su izbjeglice iz Sirije. Od ljesova u Lampedusi do danas ništa se nije promijenilo - stvari su postale samo mnogo gore.

Prema izvješću UNHCR-a, lani je u svijetu raseljeno 50 milijuna osoba, najviše nakon Drugog svjetskog rata, a od 10 izbjeglica devet njih prihvatile su zemlje u razvoju. Talijanska obalna straža svakodnevno kupi po moru očajnike u pretrpanim brodovima i starim gumenjacima, spasivši od utapanja u zadnjih 12 mjeseci 100.000 nesretnika, što talijanske porezne obveznike stoji devet milijuna eura mjesečno. Zemlja s četiri milijuna stanovnika, kakva je Libanon, udomila je milijun, a Turska više od milijun Sirijaca otkako je počeo rat u njihovoj domovini. Istodobno u nekim zemljama EU-a izbjeglička prihvatilišta jesu puna i u Njemačkoj je samo u srpnju blizu 20.000 migranata podnijelo zahtjev za azil, najviše u posljednjih 20 godina, ali sve članice EU-a zajedno odobrile su azil za samo 81.015 sirijskih izbjeglica, što je rječit primjer onoga zbog čega njemački Der Spiegel upozorava na 'sramotnu imigracijsku politiku EU-a' koja čini sve da odbije imigrante, a premalo da im pomogne. U nakani da spriječi njihov ulazak, EU postaje tvrđava sa smrtonosnim granicama – piše Maximilian Popp u ovom listu – uvodeći brutalne metode duž granica između Španjolske i Maroka, Grčke i Turske te Mađarske i Srbije, zbog čega njihova odiseja prečesto završava smrću. Prema Udruženju europskih novinara, život je u zadnjih 14 godina izgubilo više od 23.000 ljudi pokušavajući se domoći Europe.

Granična kontrola Frontexa, agencije za sigurnost vanjskih granica EU-a sa sjedištem u Varšavi, lani je presrela više od 100.000 izbjeglica pri pokušaju ilegalnog prijelaza vanjske granice Unije, a vjeruju da će ih 2014. biti mnogo više jer je počeo egzodus iz Iraka zbog straha od terorističkih skupina i njihova samoproglašena kalifata. Sve donedavna malo je koga u Bruxellesu zanimao rad agencije koja je u godini osnivanja, 2005, imala budžet od šest milijuna, a danas je narastao na 90 milijuna eura, što samo po sebi govori o ozbiljnosti situacije.

Osnovni je problem u tome što za izbjeglice praktički ne postoji pravni put za ulazak u Europu, barem ne za one iz Iraka, zemalja zapadne Afrike i za najveći broj Sirijaca, pa oni koji žele podnijeti zahtjev za azil moraju ilegalno ući u EU, na krijumčarskim brodovima ili s krivotvorenim putovnicama na komercijalnim letovima. Zato su se između njih ispriječile vanjske granice, čvršće od bedema srednjovjekovnih gradova. Jedna od njih prolazi kroz grad Melillu - španjolsku enklavu na marokanskom tlu - dugačku 12 kilometara, s čvrstim nasipom i šest metara visokom trostrukom žičanom ogradom koja reže ruke do kostiju. S druge strane tog 'predziđa Europe' na afričkom tlu čeka na priliku za prebjeg oko 40.000 migranata bez dokumenata, u logorima u kojima spavaju pod ceradama i žive u nemogućim higijenskim uvjetima. One koji nisu uspjeli 'napasti zid' (izraz za ilegalni prijelaz granice) lokalne snage sigurnosti prebijaju, uključujući trudne žene i djecu, i pale improvizirane nastambe. Prošle godine Liječnici bez granica napustili su Maroko u znak protesta protiv 'institucionaliziranog nasilja' prema migrantima, a njihova su izvješća vrvjela primjerima o slomljenim nosovima i rukama, čak frakturama lubanje.

Budući da Mađarska nema razrađen sustav azila, migrante su smjestili u bivše vojne kasarne, a u nekim periodima 40 posto ih je bilo zatočeno u zatvorima (razlozi nejasni i arbitrarni), u kojima su ih kljukali Rivotrilom, jakim sedativom za slučajeve napada epilepsije i panike, pretvarajući ih u zombije, kako svjedoči jedan Palestinac. Cilj ovakvog odnosa prema migrantima je natjerati ih da zaobilaze Mađarsku ili nastave dalje na zapad, kaže Julia Ivan iz Helsinškog odbora, a oni koji je ne žele napustiti samovoljno protjeruju se u Ukrajinu ili Srbiju. Zbog tih je razloga i bivši šef atenske policije javno izjavljivao da im Grci moraju 'život učiniti nepodnošljivim'. Migrantima mora biti jasno, kažu, da dolazak u pretrpanom čamcu nije ulaznica za EU.

Osiguranje granice u Melilli stajalo je 30 milijuna eura, u 2011. i 2012. Frontex je investirao 37 milijuna u osiguranje grčko-turske granice, a Bugarska je dovršila učvršćenje svojih 30 kilometara pograničnih zidova. Od prošlog prosinca u nekoliko članica EU-a pokrenut je program Eurosur, sofisticiran sustav praćenja putem satelita, bespilotnih letjelica i radara, vrijedan 340 milijuna eura, a u narednih sedam godina EU za troškove unutrašnje sigurnosti planira osigurati fond od 2,8 milijardi.

No što su kopnene granice neprobojnije, veća je navala morskim putem. Krijumčari za prijelaz čamcima traže i 5.000 eura po glavi, a put od turske obale do grčkih otoka pretvorio se u ratnu zonu kojom je prošle godine do Europe pokušalo stići 24.800 izbjeglica. Što EU više pomaže talijanskoj obalnoj straži u spašavanju izbjeglica, to ih krijumčari šalju u većem broju u sve starijim i nesigurnijim plovilima te su i Italija i EU suočeni s nemogućim zadatkom da što bolje osiguraju granicu i istodobno spase što više života. Prema tzv. Dablinskoj konvenciji iz 1997, azil možete zatražiti samo u prvoj zemlji u kojoj stupite na europsko tlo, ali budući da se Poljaci nisu mogli nositi s navalom Čečena, puštali su ih u Njemačku, kao što Talijani i Grci 'svoje' pridošlice puštaju u druge zemlje, a Italija nekima daje 500 eura i turističku vizu (titolo di viaggio) da bi završili na ulicama Hamburga, preživljavajući od crkvenih milodara ili pomoći humanitarnih organizacija. Njemačka federalna policija vjeruje da je 'Dublin' zakazao jer izbjeglice nisu bile spriječene na vrijeme i zato što ih Njemačka danas prihvaća više nego Italija, Grčka i Poljska zajedno. Moraju li sve zemlje članice podnijeti jednak izbjeglički teret? Zbog narušene ravnoteže Grčka bi trebala primiti stručnu pomoć od Njemačke, barem u teoriji, ali u stvarnosti federalna njemačka policija nedavno im je poslala samo sedam od 30.000 svojih službenika koji rade u Frontexu.

Istodobno Španjolska je prošle godine donijela novi zakon kojim odobrava boravišnu dozvolu onima koji investiraju u nekretnine barem 500.000 eura, Grčka je dala dozvolu boravka na pet godina svakome tko investira 250.000, Portugal od 2012. izdaje 'zlatnu vizu' koja omogućuje najmanje dvije godine boravka u zamjenu za barem 500.000 eura investicija, a Mađari su ponudili dozvolu boravka u zamjenu za kupnju državnih obveznica u vrijednosti od najmanje 250.000 eura. Za bogate se uvijek nađe rješenje.

Neki kao idealno rješenje predlažu načelo free shop, pod kojim se podrazumijeva to da svaki izbjeglica ima pravo tražiti azil samo u jednoj zemlji EU-a po svom izboru, no protivnici tvrde da bi se zemlje nadmetale tko će im ponuditi teže uvjete. Svako popuštanje migrantima jača ekstremnu desnicu, a neki izjavljuju da Unija ne može sama nositi teret boli cijelog svijeta. Dakako, pravo je pitanje kako rješavati uzroke tih silnih egzodusa i tko ih izaziva, ali do tada izbjegličko pitanje tjera Europu na bolno preispitivanje svojih kršćanskih korijena i načela o ljudskim pravima. Kako li je ono sada tek na kušnji, jer je možda pitanje dana kada će nam u nekom od pretrpanih izbjegličkih čamaca stići još i ebola.