Od 2004. do zadnjih parlamentarnih izbora 2012. SYRIZA je skočila sa samo 3,3 posto glasova do 27 posto i time postala vodeća opozicijska stranka u Grčkoj. Istovremeno, najmoćnija je stranka Europe koja se bori protiv mjera štednje. Kada je izabran za predsjednika Synaspismosa, najveće stranke koja tvori koaliciju, Tsipras je sa 33 godine postao najmlađi predsjednik stranke u povijesti Grčke. Prema anketama iz ožujka ove godine, kada je po prvi puta u popularnosti pretekao trenutačnog premijera Samarasa, upravo bi Tsipras – sa 43 posto – mogao postati budući grčki premijer. Vođa grčke ljevice uskoro dolazi u Zagreb na 6. Subversive Festival.

Prvog srpnja Hrvatska bi trebala postati najnovija članica Europske unije. Imajući pred sobom grčko iskustvo, kako gledate na proširenje EU-a uoči njegove najveće financijske i političke krize? Kakvu budućnost Hrvatska ima u Europskoj uniji?

Nalazimo se u fazi redizajna Europe. Cilj je Europa s dvije brzine, unija država u kojoj će države koje su države centra imati ulogu jahača, a države periferije konja. To je Europa u kojoj će monetarizam, žestoke mjere štednje i uništenje društva biti odgovor na svako pitanje. Lako je predvidjeti što Hrvatska može očekivati. Bili izvan, bili unutar eura, položaj hrvatskih radnika će se stalno pogoršavati, budućnost mladih ljudi biti će sve nesigurnija i neizvjesnija, a ni penzionerima neće biti bolje. Moramo zaustaviti takav razvoj. Sustav slobodnog tržišta više ne obećava stalno blagostanje i razvoj za sve. Europa će biti ili demokratska i socijalna ili je više neće biti.

Postoji poznata izreka Henryja Kissingera da 'ništa važno ne može doći s juga'. Mislite li da države periferije EU-a, poput Grčke, Španjolske, Portugala, ali i Slovenije i Hrvatske, mogu pokazati da ipak nešto važno dolazi s juga?

Danas mnogi ljudi smatraju upravo suprotno, da 'nešto važno može doći s juga'. Društveni otpori pišu povijest, inače bismo imali jedan te isti sustav stoljećima. To je veliki izazov za narode Europe: ujediniti se i ustati protiv neoliberalizma. Do promjene će doći najprije na europskom jugu, jer su zemlje juga u gotovo istoj situaciji. Ali promjena neće doći kroz sukob sjevera i juga. Do promjene može doći samo ako se protiv vlasti kapitala i tržišta ujedine svi europski radnici, i sjevera i juga.

Kriza u Grčkoj ne jenjava. Nezaposlenost raste, urušio se zdravstveni sustav, socijalna država gotovo je uništena. Nedavne statistike pokazuju da biste mogli postati novi premijer, ukoliko dođe do izvanrednih izbora. Možete li objasniti koje su konkretne mjere koje bi Syriza poduzela da oformi vladu? Što učiniti protiv Trojke, kako se boriti protiv nezaposlenosti?

Eksplozija nezaposlenosti i uništenje socijalne države puno su više od usputnog efekta krize. To su ciljevi politike koja se provodi u Grčkoj, a postupno i u ostatku perifernih država. Ljevica koja dobiva sve više i više podrške morat će riješit temeljni problem: kako postići financijsku stabilnost, podržavajući u isto vrijeme slabe i ranjive ljudi koji sada tvore društvenu većinu. Jedino briga za te ljude može obnoviti društvo i postupno povećati potražnju i osnažiti ekonomiju. Upravo bi nam to omogućilo da raskinemo Memorandum, zaustavimo politiku nekontrolirane recesije i pregovaramo o dugu iz jedne mnogo snažnije pozicije Grčke i za cijeli europski jug. Naš je cilj novi dogovor koji će povezati otplatu dugu s razvojem ekonomije jer jedino tako dug može biti održiv. Njemačka to zna još od 1953, kada joj je oprošten dug, nakon Drugog svjetskog rata.

U nedavno objavljenom članku za britanski New Statesman, koji je već izazvao široku debatu, Slavoj Žižek tvrdi da danas trebamo 'Thatchericu ljevice, vođu koji bi ponovio njenu gestu u suprotnom smjeru, transformirajući čitavo polje pretpostavki koje dijeli današnja politička elita svih glavnih orijentacija'. S druge strane imamo Badioua i njegovu 'distancu od države'. Čini se da se vraćamo na vječno Dutschkeovo pitanje o 'dugom maršu kroz institucije'. Kako razriješiti tu slijepu ulicu i čiju poziciju dijelite?

Žižek je uvijek imao jasnu i poticajnu poruku. Onako kako ja razumijem taj njegov poziv jest da ljevica mora ustvrditi i povratiti svoju ideološku hegemoniju. Jer onaj tko ima ideološku hegemoniju, on ili ona postavlja tračnice po kojima se kreću vlakovi. Ne znam zahtjeva li to vođu ili dinamični povratak društvenim pokretima, 'narodu' u prvom planu. Chavez je bio nezamjenjiv vođa, ali Mubaraka je zbacio 'narod'. Ono što sigurno znam jest da, ukoliko želi povratiti svoju hegemoniju, ljevica mora dati najbolje od sebe, i kao revolucionarna i kao reformistička snaga. A to znači da ljevica mora biti aktivna i uspješna i unutar i izvan institucija.

U tom kontekstu, kako izbjeći sudbinu ljevice, ali i zelenih, u Njemačkoj i Francuskoj, koji su postali dio establishmenta, gubeći svoj izvorni emancipacijski potencijal? Je li koalicija ljevice i zelenih još moguća?

Problem je uvijek bio u tome kako pristupiti moći, a da vas ona ne izmjeni ili asimilira. To je ono što se dogodilo diljem Europe u posljednjim desetljećima. Zbog moći postajete 'realist', a to na kraju vodi do ustupaka i izdaje principa. Njemački zeleni mislili su da utječu na politiku, ali ih je sustav političke i ekonomske moći zapravo potpuno asimilirao . No danas se s krizom stvari mijenjaju: prije svega stoga što neoliberalizam nije izašao kao legitimni pobjednik iz hladnog rata, već kao krajnje agresivan i destruktivan sustav. Drugo, što je još važnije, zato što se većina ljudi rapidno budi iz stanja političke apatije u koju su bili uronjeni desetljećima. Što se tiče zelenih u Grčkoj, oni se nisu uspjeli nametnuti kao stranka i već su se raspali u dva tabora. Mi smo otvoreni za suradnju sa svima koji imaju jasan stav o obrani društva od napada kapitala. U jednom širokom savezu, pokreti radikalne ekologije mogu igrati važnu ulogu.