Da je europsko stanje uma ipak nešto drugačije od sjevernoameričkog, pokazuju mnogobrojne inicijative bogataša, od Španjolske i Njemačke do Francuske i Italije, s jednim jedinim ciljem – da im se nametnu veći porezi u vremenu posrćućih ekonomija. Osjećaj za solidarnost ili grižnja savjesti, zapravo je najmanje bitno
'Tax me harder' – moto je Europljana koji sjede na stogu keša i nekako im je neugodno što se oko njih većina koprca u spajanju kraja s krajem, s obzirom da su mnoge članice EU-a svele javne financije na minimum i odlučile preživjeti na tržištima kapitala štednjom, zatvaranjem radnih mjesta i ukidanjem kojekakvih subvencija. Očito, srednja klasa i naniže pogođene su nesrazmjerno ljudima s viškom kapitala koji praktički i ne osjećaju razliku. Poziv državi da ih dodatno oporezuje u najnovijem slučaju stiže iz Njemačke. Grupa pod nazivom 'Bogati za porez na kapital' koju za sada sačinjava 50 imućnih individua želi da Merkeličina vlada uvede harač na bogate u iznosu od pet posto, što bi kroz dvije godine značilo 100 milijardi eura više u državnoj kasi, prenosi The Guardian
Trenutačno najveći porez na bogatstvo u Njemačkoj iznosi 42 posto. Prethodni kancelar spustio ga je s 53. 'Rješenje financijskih problema i javnog duga nije u rezovima koji će neproporcionalno pogoditi siromašnije slojeve društva, nego u većem oporezivanju bogataša', kaže Dieter Lehmkuhl, osnivač grupe i umirovljeni doktor sa 1,5 milijuna eura ušteđevine. Zvuči stvarno bajkovito da ljudi poput njega mogu izustiti rečenice poput: 'Nešto treba biti učinjeno ne bi li se smanjio ponor između bogatih i siromašnih.'
Prema njihovom planu, petpostotni porez na bogatstvo zahvatio bi sve koji zarađuju preko pola milijuna eura godišnje. Prve dvije godine iznosio bi pet posto od kapitalne dobiti, a nadalje jedan ili više posto, ovisno o situaciji.
Nijemci nisu jedini. Druga najbogatija Francuskinja i petnaesta na Forbesovoj listi svjetskih bogataša, Lilliane Bettencourt, premda upletena u porezni skandal prošle godine, supotpisala je peticiju da bogataši posebno doprinesu financijskoj krizi u Francuskoj. Sarkozy, inače mezimac suludo bogate dame, smjesta je poslušao taj milosrdni apel te uveo posebni porez za bogate od tri posto u sljedeće dvije godine. Stvar je više političke i estetskokirurške naravi, s obzirom da će proizvoditi tek 200 milijuna eura godišnjih priljeva u državnu blagajnu.
Španjolska također slijedi stvari ukorak. Socijalistička vlada razmatra ponovno uvođenje bogatunskog harača, nakon što su ga ukinuli pred dvije godine. Očekuju milijardu eura godišnje žetve od svega 50.000 individua koje se kvalificiraju za primjenu poreza.
U Italiji je pak najglasniji Luca di Montezemolo, predsjedatelj Ferrarija. U intervjuu za La Repubblicu dao je eliptičnu viziju talijanskog izlaska iz krize. Prvo država treba namaknuti sredstva prodajom imovine i discipliniranjem rastrošne političke klase, a tek onda udariti po džepu bogatih pojedinaca. 'Bio bi skandal da se novac traži od srednje klase, a ne ponajprije od onih koji imaju najviše', izjavio je Montezemolo. Požalio se ferrarijevac, usput ne skrivajući političke ambicije, da nitko u vlasti ne mari za njegov prijedlog - dodatno udariti po džepu sve koji zarađuju između pet i 10 milijuna eura godišnje. Kako je zemlja još uvijek u čvrstim rukama korporativnog mogula Berlusconija, šansa da će premijer sam sebi potkresati krila dodatnim nametima nije pretjerano velika.
S druge strane Atlantika, porezna priča je jasno postavljena. Kongresu pod dominantnim utjecajem republikanaca ne pada na pamet dirati u porezni zakon. Warren Buffet, jedan od najvećih igrača burzovnih tržišta, lansirao je prijedlog da se povećaju porezi za sve koji zarađuju preko milijun dolara oporezivog prihoda godišnje. Paradoks je brutalan. Kako je izjavio za New York Times (i kasnije bio ismijan u istim novinama), prošle je godine platio manje poreza nego njegovi zaposlenici. 17,4 naspram prosječnih 36 posto.
Velika Britanija za sada nije zagrijana za mijenjanje porezne politike prema višoj klasi. Za sada se svi koji uprihođuju više od 150.000 funti godišnje porezno globe na ostatak profita, i to s nemalih 50 posto. No, kako stvari stoje, konzervativni i aristokratski Cameron blizak imućnom sloju stanovništva mogao bi uskoro olakšati stvari za bogate. Tim Knox, direktor centra za političke studije, mišljenja je da ne postoji nikakav konkretan dokaz da tekući porez ičim doprinosi državnoj riznici. Argumentacija je da s većim porezom na velike profite njihovi vlasnici imaju sve manje inicijative za daljnja ulaganja i, posljedično, za stvaranje novih radnih mjesta i poticanje ekonomije.
