Kada se ode na službene stranice Primarka, proizvođača jeftine masovne odjeće, mogu se naći rubrike u kojima se ova korporacija hvali svojom ekološkom osviještenošću (eto, čak su uveli posebne vrećice koje se mogu reciklirati!) i pomaganjem siromašnim farmerima u zemljama Trećeg svijeta da uzgoje ‘ekološki prihvatljiv pamuk’, no korporativna propaganda i realnost često nisu ista stvar. Dapače, kako upozoravaju ugledni mediji, među njima i poznati njemački tjednik Der Spiegel, takva fast food moda se i do 60 posto oslanja na poliester, a ne na pamuk ili druga prirodna platna, naravno skuplja od sintetike.

Na upit Der Spiegela ni Primark ni Zara ni H&M ni C&A nisu htjeli dostaviti službene podatke o tome koliko je poliestera u odjeći koju proizvode i prodaju diljem Europe, no zato su se novinari njemačkog tjednika dosjetili drugih načina da dođu do znakovitih podataka. Npr. kada su u online trgovini H&M-a u tražilicu upisali ‘poliester’, dobili su više od 7000 rezultata. Također, godišnje se proizvede oko 60 milijuna tona sintetičkih vlakana, većinom u Kini, od čega oko 80 posto otpada na poliester za odjeću. Ekološki aktivisti također upozoravaju na to da se poliester sve više koristi u proizvodnji odjeće, ali i da je jeftina roba koja se šije u Aziji ubrzala cijeli taj modni ciklus.

Naime prije su se godišnje prodavale četiri kolekcije odjeće, svaka za jedno godišnje doba, dok se sada u trgovinama Zare i ostalih godišnje izmijeni između 12 i 14 kolekcija! Pritom se jeftina odjeća nosi mnogo manje nego prije te zna brzo završiti u smeću, što je pak dovelo do toga da se deponiji nevjerojatno povećavaju.

Još 2008. godine Odbor za okoliš britanskog parlamenta upozorio je da se udio odjeće u smeću sa sedam posto povećao na 30 posto, i to zahvaljujući onome što su nazvali ‘Primarkovim efektom’, pisao je tada londonski Daily Telegraph. Pritom je tu odjeću teško reciklirati te se tako stvaraju nove planine smeća. Nije ni čudo, jer se prema podacima Greenpeacea iz 2014. u svijetu godišnje proizvede više od 100 milijardi komada odjeće, što je dvostruko više u odnosu na 2002. godinu.

S druge strane tome su spomenute kompanije pokušale doskočiti tako što će neprodanu jeftinu odjeću ili onu koja brzo završi u second hand shopovima na Zapadu izvoziti u, primjerice, Afriku, što je poprimilo tolike razmjere da su neke zemlje Crnog kontinenta jednostavno zabranile uvoz odjeće iz Europe. U Njemačkoj je izvoz second hand odjeće naročito profitabilan te godišnje ta branša okrene oko 350 milijuna eura. Pritom se sve to reklamira kao iznimno ekološki osviješteno, iako su rezultati suprotni.

Cijela je ova situacija s usponom poliestera u masovnoj proizvodnji jeftine odjeće jedan od brojnih primjera apsurda globalnog kapitalizma - u npr. Bangladešu ekstremno potplaćeni tekstilni radnici, većinom žene i djeca, u groznim uvjetima masovno šiju jeftinu odjeću za Europu i Ameriku, koja se vrlo brzo nađe na policama velikih odjevnih lanaca i prodaje za 10-20 eura te bude kratko nošena i završi u kontejnerima za staru odjeću ili na deponijima smeća.

Onda se ta odbačena odjeća šalje u Afriku i siromašne zemlje Azije te se ponovno prodaje siromašnim ljudima, od kojih su je neki i sašili na početku tog velikog kruženja robe na svijetu. Ono što se ne šalje u Treći svijet ostaje većinom nereciklirano na Zapadu, čija je industrija - uz dodatak Kine proteklih desetljeća - i dovela do klimatskih promjena što prijete čovječanstvu.

Jedino što ekološkim aktivistima preostaje je pozivati ljude da promisle kad kupuju odjeću i da se umjesto za kvantitetu odluče za kvalitetu. Sudeći po standardnim gužvama u poslovnicama velikih lanaca jeftine mode, zasad izostaje veća grižnja savjesti kod potrošača na Zapadu.