U doba kad je Jadran još bio mali, jako mali, toliko da su po njemu plovili samo domaći trudbenici i pokoji furešt, nitko nije imao pojma što je to skiper. Među pukom prije bi se pomislilo da je neki dio motora nego živo biće, još manje da bi to mogao biti netko od nas. A svi su znali voziti brodove, kužili su kurente, valove, vjetrove i morske mijene i plovili su jer su morali. Onda su se izmijenile mnoge plime i oseke, izgradile marine, a potomci onih koji su nekad bili barkarijoli, jedriličari ili jednostavno ono što Talijani zovu gente di mare postali su skiperi i prije nego li su toga postali svjesni.

Skiper nije samo onaj koji upravlja brodom

Značenje te engleske riječi bilo bi kapetan iliti zapovjednik brodice, što u današnjim uvjetima zvuči malo previše školski. Jer skiper nije samo onaj koji upravlja brodicom, on je istodobno i domaćica (hostesa) i turistički vodič i kuhar i što ti ga ja sve znam. Ima ih na Jadranu raznoraznih, a jedan od onih koji mi je posebno drag zbog svojih morskih i umjetničkih nagnuća, ali i zbog činjenice da je fetivi purger, je Alan Vajdić.

Alan je dug niz godina bio fotoreporter i tako sam ga upoznao, a onda smo se, mijenjajući redakcije, malo pogubili i kad sam već mislio da se nećemo ni naći, došla je do mene vijest da je – skiper. Kako je s Facebookom sve moguće, tako ni potraga nije dugo trajala, ali na susret smo trebali čekati. Skipera u jeku sezone možete uhvatiti samo tako da mu pošaljete - loše vrijeme. A upravo se to dogodilo iza Velike Gospe. Kiši na moru, kiši na otocima, a mi stiješnjeni ispod cerade Salone 44 brbljamo o tome što je bilo prije - slika ili brod.

'Ustvari sam fotograf kojem je otac usadio ljubav prema moru i brodovima i s njim sam počeo jedriti kada sam krenuo u školu, a skiperiranjem sam se počeo baviti prije dvadeset godina. Kasnije sam doznao da se to zove skiperiranje jer je tada to bilo amatersko jedrenje na koje bih pozvao prijatelje i familiju. Ubrzo se priča proširila pa goste nisam tražio ja, nego oni mene. A u slučaju ovog broda najprije je postojala slika – ona u glavi', pojašnjava Vajda, dodajući kako je od tada sam bio na raznim čarter-brodovima, sve dok se njegov dugogodišnji gost nije ponudio da financira kupnju broda. Dobio je otvorene ruke za odabir i opremanje, a on je već znao što želi.

'Htio sam brod koji će nam pružiti uživanje u sportskom jedrenju, ali isto tako i pun komfor, a Salona 44 se pokazala kao odličan izbor', kaže, smijući se na moje pitanje – slaže li se s famom kako su skiperi jedni od rijetkih koji su dobro plaćeni za to da samo uživaju.

'Što se mene tiče, to nije fama, to je čista istina. Dobro smo plaćeni, a ja mogu reći da stvarno uživam u svom poslu. Samo, ljudi misle da je to sezonski posao, što je greška', domeće i pojašnjava da skiperiranje nije samo vožnja broda.

Sezona ne postoji, radi se cijele godine, ali se i uživa

'Sezona ustvari ne postoji, radi se cijele godine - bukiranje, održavanje broda, pripreme za sezonu, a ljetne đite i rad s ljudima samo su finiširanje posla. To je definitivno zahtjevan posao, a osim tehničkih znanja, potrebno je biti i psiholog jer rad s ljudima to zahtijeva. No to je isto tako posao koji pruža mnoštvo zadovoljstva, a najveće je ono na kraju – kad su gosti zadovoljni i zahvalni zbog prekrasno provedenog tjedna', priča Vajda, domećući kako, kao u svakoj struci, tako i u među skiperima, ima svakojakih karaktera.

'Generalno mislim da naši skiperi savjesno i profesionalno obavljaju posao makar sam od nekih gostiju čuo razne priče iz kojih se da zaključiti da su proveli tjedan s diletantom. Nažalost, zakoni su nam takvi kakvi jesu, a oni dozvoljavaju da se praktički bilo tko bavi tim poslom. Mislim da bi jedna mediteranska zemlja kojoj je nautički turizam jako dobar dobavljač stranih deviza trebala puno više uložiti u obrazovanje, kontrolu kvalitete i podršku takvoj struci. Dotada nastojim ploviti najbolje što mogu u danim uvjetima', kaže Vajda, a više nego o birokratskim i zakonodavnim okolnostima svoje profesije voli razgovarati o svojim plovidbama.

'Plovim po cijelom Jadranu, od Istre do Prevlake, a ponekad se ne vraćam u bazu i po mjesec i pol dana mijenjajući goste putem. Njih ima svih uzrasta i nacionalnosti. Familije s djecom su česti gosti i njima se treba posvetiti na poseban način, što mi nije problem jer sam i sam otac. Sve u svemu, vrlo je to šarolika ekipa s raznim željama i zahtjevima, a svaka nova đita, svaki novi gost novi je izazov da mu dam ono po što je došao i o čemu je sanjao tijekom zime. S vremenom sam to naučio i zbog toga je ovaj posao pravi užitak. To je jedna od ljepota ovog posla - upoznajem razne ljude i stječem puno novih prijatelja', kaže Vajda, dodajući kako dijeli goste na one koji dolaze tijekom ljeta na godišnji odmor i one koji žele učiti jedriti i živjeti na brodu. Ti su mu najdraži, a dolaze tijekom jeseni i proljeća. No Vajda ima posla i zimi.

Plovidba do Jabuke poseban je doživljaj

'Tada dolaze ljudi željni adrenalina i avanture i moram priznati da stvarno uživam s takvim ekipama jer i ja to volim. Plovidba do Jabuke u zimskim mjesecima doživljaj je koji se ne može riječima opisati', priča, nižući potom nisku svojih omiljenih mjesta. 'Lošinj je definitivno otok koji mi puno znači - na njemu sam proveo puno vremena kao klinac i stekao prva znanja o moru i plovidbi, Vis me oduševi svaki put, a najdraže mi je uploviti u Komižu i Sali. Palagruža je prekrasna, isto kao i kupanje na Jabuci, Susak je stvarno drugačiji od svih naših otoka, na Premudi se osjećam stvarno tako daleko i tako blizu, Lastovo je tajanstveno... Svaki otok ima nešto svoje, ali vanjski pučinski otoci su bez dvojbe moja omiljena mjesta. Sve u svemu, imamo prekrasno i pitomo more s puno lijepih mjesta i otoka', priča Vajda dok mi na nautičkoj karti pokazuje mjesta i rute kojima je plovio ovoga ljeta, iz kojeg osim fotografija i doživljaja nosi dojmove o onome što se zove hrvatskom nautikom.

'Ima tu još dosta posla da se stvari dovedu u red. Marine uglavnom dobro funkcioniraju i imaju dobro osoblje, ali nedostaje dosta usluga kao što je recimo brz servis za pranje odjeće ili posteljine, servis za čišćenje broda, razni dućani s nautičkom opremom... Mnogi sanitarni čvorovi hitno trebaju preuređenje i ne možete tvrditi da ste nautički raj, a imati sanitarije kao da ste u JNA!? Posebno su loše lučice, prelijepe su, ali usluga je na lošem nivou i neke uopće nemaju kupaonice', sad već malo iznerviran nabraja Vajda. Ono što mu najviše smeta, kaže, to je nepostojanje selektivnog odlaganja smeća. 'Nautički turizam je, nažalost, velik proizvođač otpadne plastike. Svaki brod nosi brdo flaša, tanjura, čaša i ostale ambalaže čije se vrijeme raspadanja mjeri u stotinama godina. Kod nas nigdje nema kontejnera za plastiku, nego sve to ide u isti koš. Strani gosti ne mogu vjerovati, a meni se stvarno više ne da izmišljati opravdanja', kaže ljutito. Osmijeh mu vraća pitanje - kad će on na odmor?

'Nikad! Kad završi turistička sezona, bavimo se održavanjem broda, pripremama za iduću sezonu, promocijama, bukingom... Tu negdje morat ću ubaciti vrijeme ne za odmor, nego za psihofizičke pripreme, jer kad turistička sezona krene, nema slobodnih dana ni praznika', kaže Vajda. A prilika je to i da posloži fotografije snimljene tijekom plovidbi.

'More i plovidba su nepresušna inspiracija za mene, tako da ploveći gotovo konstantno fotografiram. Često mi na brod dolaze fotoamateri, a i profesionalci, pa onda imam s kim podijeliti svoja iskustva i prenijeti neka znanja. Sudjelujem kao fotograf u nekim projektima s nautičkim znalcem i gurmanom poznatim iz serijala 'Masterchef', Radovanom Marčićem. Riječ je uglavnom o vodičima za nautičare, tako da mogu reći da skiperiranje i fotografija idu jako dobro zajedno', kaže, a onda ga zateknem pitanjem: ima li vremena za nove plovidbene želje? 'Ako ti kažem, morat ću to i ostvariti', smije se i brzo dodaje: 'Ponekad se na Jadranu osjetim kao loptica u fliperu, a tada poželim da zaplovim oko svijeta i fotkam. Ali sve u svoje vrijeme!', zaključio je.