Kad govorimo o supovima, malokad ćemo se osvrnuti samo na njihov osebujan izgled i zadivljujuće proporcije. Da, bjeloglavi sup najveća je ptica koja se gnijezdi u Hrvatskoj, s visinom do 120 centimetara, čiji raspon krila dosiže čak 280 centimetara. No bjeloglavi sup predstavlja puno više od trofeja promatrača ptica i turističke atrakcije.

U svom životnom vijeku, koji u prirodi dosiže najviše 30-ak godina, jest će samo uginule životinje, a nijednu od njih neće sam usmrtiti. Bjeloglavi sup pripadnik je porodice jastrebovki, no za razliku od većine srodnih grabljivica, njegove kandže nisu namijenjene hvatanju plijena. 'Alat' kojim se češće služi prilikom hranjenja njegov je snažan, kukičast i prije svega oštar kljun kojim u nekoliko poteza otvori strvinu. I mali otvor na tijelu životinje dovoljan je da dođe do dijelova koje preferira, a to su meka tkiva organa i mišića. Njegova uska glava i dug vrat prekriveni su gustim, sitnim i vrlo kratkim perjem, što mu omogućuje da ih nesmetano uvuče u lešinu i tako dosegne duboko u unutrašnjost tijela. Dodatno, oštre čekinje na jeziku pomažu mu progutati sluzavo meso.

Loš osjet mirisa supova u ovom je slučaju prednost. Prilikom traženja strvina dovoljno je da se oslanja na svoj izuzetan vid pomoću kojeg može uočiti uginulu ovcu na sedam kilometara udaljenosti. Traženje strvina zahtijeva strpljenje i upornost, a bjeloglavi supovi u potrazi za hranom svakodnevno pretražuju područje polumjera 60 kilometara. U potragu često idu u manjim skupinama, a više ih se okupi kad jedan od supova pronađe hranu. Kad uoči strvinu na tlu, počinje kružiti iznad nje, što ostali supovi prepoznaju kao znak te se dolaze hraniti na isto mjesto.

Supova duga i široka krila osobito su korisna prilikom dugotrajnih letova jer mu omogućuju da iskorištava uzlazna strujanja toplog zraka - termale na kojima može jedriti uz minimalne energetske gubitke. I dok njihova uloga 'čistača' djeluje kao prljav i samotan posao, bjeloglavi supovi vrlo su društvene životinje posvećene svojim cjeloživotnim partnerima i odgoju jednog mladunca godišnje. Za razliku od ostalih europskih vrsta strvinara, bjeloglavi su supovi najdruštveniji te se gnijezde u rahlim kolonijama.

Prava je čast to što dijelimo podneblje s ovim veličanstvenim pticama i što je Hrvatska dom jednoj od rijetkih preostalih populacija na širem području. Najbliže kolonije bjeloglavih supova nalaze se u sjevernoj Italiji i južnoj Srbiji. S druge strane porazna je činjenica da su se u Hrvatskoj prije samo 100 godina gnijezdile još dvije vrste strvinara, a tada je bjeloglavi sup bio rasprostranjen u cijeloj Hrvatskoj. Sup starješina izumro je u prvoj polovini, a crkavica početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Početkom 20. stoljeća bjeloglavi su supovi bili rasprostranjeni u Slavoniji, Istri i cijeloj Dalmaciji te je bilo poznato više od 30 gnjezdilišta. Nakon izumiranja kolonije u Nacionalnom parku Paklenica krajem 90-ih godina 20. stoljeća uspjeli su se zadržati samo na kvarnerskim otocima. Populacija na Cresu, Krku, Prviću i Plavniku posljednjih godina ima oko 110 parova koji su pronašli utočište na teško dostupnim stijenama iznad mora. Bjeloglavim supovima za život su potrebna prostrana otvorena područja na kojima pronalaze hranu te stijene i uzvisine na kojima grade gnijezda.

Nisu usko vezani uz određeni biom te se njihova gnjezdilišta nalaze na različitim staništima od Iberskog poluotoka na zapadu, preko južne Europe i sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Arapskog poluotoka, do Pakistana i središnje Azije. Usprkos toj činjenici i mnogim prilagodbama na surove uvjete života, bjeloglavi su supovi, kao i ostale vrste strvinara, pretrpjeli značajne gubitke i nestali s mnogih područja na Balkanu i u jugoistočnoj Europi.

Nekadašnja rasprostranjenost supova u ovim predjelima bila je uvelike potpomognuta raširenošću stočarstva koje je kod nas osobito bilo razvijeno u Lici i Dalmaciji. Uzgoj stoke bio je glavna grana gospodarstva u mnogim ruralnim krajevima više stoljeća, a brojni travnjaci bili su korišteni kao pašnjaci koji su se održavali ispašom. Promjenom društvenih prilika tijekom 20. stoljeća, prvenstveno industrijalizacijom te napuštanjem ekstenzivne poljoprivrede i selidbom ljudi u gradove, došlo je do polaganog nestanka tipičnog ruralnog krajolika. Zarašćivanjem nekad prostranih pašnjaka smanjilo se područje na kojem supovi mogu pronaći uginule životinje, kojih je također bilo sve manje.

Niz ratova dodatno je osiromašio ruralne krajeve, a zadnji rat u Hrvatskoj prepolovio je broj ovaca. Istovremeno se pojavila nova opasnost za strvinare zadavši im posljednji udarac. Zbog lake dostupnosti otrova, kao načina ilegalnog suzbijanja velikih zvijeri, raširilo se trovanje divljih životinja, posebno u krajevima u kojima je u nekoj mjeri opstalo stočarstvo. Strvinari su tako postali kolateralnom žrtvom nesavjesnog pokušaja kontrole zvijeri, ali i brojnih društvenih pojava koje su tome prethodile.

Bjeloglavi supovi danas preživljavaju zahvaljujući opstanku ovčarstva na kvarnerskim otocima i velikim naporima koji se ulažu u njihovu zaštitu i spašavanje. Većina gnjezdilišta supova nalazi se u četiri ornitološka rezervata, a onaj na Krku jedan je od prvih u svijetu, proglašen 1969.

Kvarnerska populacija jedna je od rijetkih koja se gnijezdi na liticama iznad mora. I iako se taj fenomen čini kao dobro stambeno rješenje, velik broj mladunaca svake godine padne u more. Spašavanje mladunaca vrlo je bitno za opstanak cijele populacije jer jedan par supova može othraniti samo jednog mladunca godišnje. Zahvaljujući Centru za posjetitelje i oporavilištu za bjeloglave supove Beli na Cresu, mnogo ih bude spašeno i zbrinuto. Kako je mladunce nemoguće vratiti na stijene, a potrebna im je i rehabilitacija, ostaju u centru dok nisu spremni za polijetanje i puštanje na slobodu. Centar je otvoren za posjetitelje te je za njihovo promatranje izbliza najbolje posjetiti Beli.

Kolonijama supova nikako se ne bi smjelo približavati brodovima upravo zbog opasnosti od uznemiravanja i pada mladunaca u more. Bjeloglavi sup strogo je zaštićena vrsta za koju vrijede sva pravila propisana zakonom. Zaštita ove vrste u praksi mnogo je složenija.

Iako stočarstvo na kvarnerskim otocima opstaje, ono je danas drugačije regulirano te se još uvijek suočava s nizom problema. Ovce se uglavnom uzgajaju zbog mesa, nešto manje za preradu mlijeka dok je potencijal iskorištavanja vune gotovo neiskorišten. Recentne prijetnje stočarstvu su divlje svinje jer su se nekontrolirano raširile po Cresu, Krku i Rabu te izravno utječu na brojnost ovaca. Dodatna prijetnja opstanku ovčarstva na Krku i Rabu su novi doseljenici – čagljevi. Broj ovaca na kvarnerskim otocima nije jedino o čemu ovise supovi, već je važan i način zbrinjavanja uginulih životinja, u novije vrijeme reguliran sanitarnim propisima.

Iz tog razloga supovi se danas hrane gotovo isključivo na uređenim hranilištima koja se opskrbljuju lešinama s različitih farmi. Da bi uspješno funkcionirala, hranilišta moraju zadovoljiti određene kriterije, a uginule životinje se skupljaju i provjeravaju jesu li sigurne za konzumaciju. Osim na Cresu, hranilište za supove postoji i na Učkoj, no naši se supovi ne hrane samo u Hrvatskoj, već redovito odlaze u Italiju i Austriju, ali i šire.

Gledajući trenutno stanje, populacija bjeloglavih supova čini se stabilnom, no znajući da je sup u Hrvatskoj nekada bio puno rašireniji, znamo da situacija može biti bolja. Uspostava hranilišta i osiguravanje dovoljnih količina hrane na njima mogu doprinijeti širenju područja rasprostranjenosti supova i očuvanja njihove populacije. Pritom je važno i održavanje staništa u približnim uvjetima kakvi su nekad vladali, a što nije moguće postići bez podrške i razvoja ekstenzivnog stočarstva.

Bjeloglavi je sup karizmatična vrsta čijom zaštitom i osiguravanjem boljih uvjeta možemo učiniti više za cijeli ekosustav i lokalnu zajednicu. Prostora za napredak u zaštiti ove vrste ima mnogo, a neophodno je i sprečavanje izravnih uzroka ugroženosti. U suvremenom svijetu sup se suočava s prijetnjama poput elektrokucije na stupovima srednjenaponske električne mreže, kolizije s elisama vjetroelektrana te, nažalost, trovanja kao pojave koja je i dalje prisutna. Priča o supovima priča je o preživljavanju, a opstanak ove i brojnih drugih vrsta nije samo pitanje zaštite prirode i okoliša, već je i kulturološki uvjetovan.