Nedavno objavljena fotomonografija 'Zagreb svibanj 1945.' sastavljena je od 365 odabranih fotografija koje je posljednjih dana Drugog svjetskog rata na području Hrvatske snimio fotoreporter Tanjuga (Telegrafska agencija nove Jugoslavije) Branko Savić. Fotoreporter Savić pratio je postrojbe Jugoslavenske armije u pokretu prema Zagrebu početkom svibnja 1945., od ulaska u Jasenovac pa sve do oslobođenja Zagreba i dolaska predsjednika ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) Vladimira Nazora u glavni grad Hrvatske.

Fotomonografiju prate i dvije uvodne studije, jedna o povijesnom kontekstu završetka Drugog svjetskog rata s posebnim osvrtom na događaje oko i u Zagrebu u svibnju 1945., a druga daje čitateljima informacije o autoru fotografija, o njihovom pronalasku, kao i posebnostima ove fotografske kolekcije što se čuva u Muzeju Jugoslavije, a koja je izvor za ovu fotomonografiju. Kako je najveći dio fotografija dosad bio nepoznat široj javnosti, autori smatraju da će fotomonografija privući pažnju hrvatske publike, osobito stoga što je i sama najava objavljivanja knjige polarizirala hrvatsko čitateljstvo.

Autori ističu kako u radu na fotomonografiji nisu ulazili u ideološke komentare i da je njezino težište isključivo vojna povijest, pri čemu su pustili da fotografije govore same za sebe. Objavljivanje fotomonografije ipak nije moglo proći bez razgovora s jednim od autora koji daje odgovore na kompleksna pitanja vezana za manipulacije i kontroverze Jasenovca, logora koji već duže vrijeme izaziva prijepore u hrvatskom društvu, pa čak i povijesni revizionizam.

Zašto fotografije Tanjugova fotoreportera Branka Savića nisu ugledale svjetlo dana sve do objave vaše i knjige vašeg kolege Radovana Cukića iz Muzeja Jugoslavije. Je li netko naredio neobjavljivanje tih fotografija?

Iz svega što sam zaključio u radu s kolegom Radovanom Cukićem mislim da nitko posebno nije zabranio njihovo objavljivanje, već da su one u masi negativa i nerazvijenih filmova jednostavno ostale zaturene. Iako je i sam Branko Savić u jednom intervjuu rekao da su mu fotografije oduzete i da im ne zna daljnji trag, ustanovili smo da su svi filmovi tu i da snimke odgovaraju bilješkama koje je vodio kada ih je snimao. Kada me kolega Cukić nakon skeniranja filmova zvao kako bi mi pokazao ovo otkriće, odmah sam došao na ideju o fotomonografiji te smo je ponudili hrvatskom nakladniku Despot Infinitusu. Zbirka fotografija je po mom mišljenju zaista fenomenalna i dokumentira mnogo onoga što se dogodilo na prostoru od Jasenovca do Zagreba i u samom Zagrebu tijekom svibnja 1945. godine. Čitateljima smo prepustili da sami steknu svoj sud o tim događajima.

Koja je partizanska jedinica oslobodila Jasenovac i što su partizani zatekli u logoru nakon oslobođenja?

Zahvaljujući sjećanjima partizanskog generala Radojice Nenezića, vjeruje se da je u logor prva ušla 28. slavonska divizija iz 2. armije. Prema njegovim sjećanjima, partizani su u logoru zatekli ubijene crnogorske četnike i njihovog zapovjednika Pavla Đurišića. Po drugim podacima, to su bile postrojbe 21. srpske divizije iz 1. armije. Kada je Tanjugov fotograf Branko Savić stigao u Jasenovac 4. svibnja, ondje su bili dijelovi postrojbi 24. srpske brigade, ali i dijelovi stožera 6. ličke divizije. Savićeve fotografije pokazuju stanje i razinu porušenosti logora, kao i pojedina tijela ubijenih logoraša.

Koliko su preživjelih logoraša zatekli partizani u Jasenovcu? Jesu li prilikom oslobađanja logora zarobljeni dotadašnji ustaški čuvari logora i što se s njima poslije dogodilo?

Partizanske snage zatekle su tek ponekog od preživjelih, a dvojica takvih vide se i na fotografijama u ovoj knjizi. Ustaške snage uglavnom su likvidirale najveći broj zatočenika u logoru tijekom druge polovice travnja, posebno poslije pokušaja proboja logoraša. Snage Ustaške obrane koje su osiguravale logor povukle su se prema Zagrebu, a potom su se s ostalim snagama NDH povlačile prema granicama Trećeg Reicha. Dio njih, mahom časnici, preživjeli su, a dio je vjerojatno nastradao u masovnim strijeljanjima, kao i tijekom Križnog puta koji je uslijedio.

Tajna Pavelićeva postrojba

Iako točan broj žrtava ustaškog logora izaziva prijepore i neslaganja, koliko je ljudi prema vašoj procjeni stradalo u Jasenovcu?

Osobno se ne bih odredio prema ovom pitanju jer je ono poput priče o tamnom vilajetu; što god kazali – pogriješit ćete. Jedna strana smatra da su zatočenici logora u njemu ubijani svaki dan, a na drugoj se potpuno negiraju ubojstva logoraša. Povijest logora pokazuje da su ubojstva bila u valovima, što je posljedica borbi i događaja na terenu, odnosno priljeva novih zatočenika, mahom srpskog porijekla. Tako je masovnih ubojstava bilo najviše krajem 1941. i u prvoj polovici 1942., a potom pred sam prestanak rada logora u travnju 1945.

Što se događalo s logorom nakon rata?

Sasvim je sigurno da je ono što je ostalo od logora neko vrijeme (1945.-1946.) služilo za zatočenje uglavnom zarobljenika iz redova Oružanih snaga NDH. O tome ima i nekoliko znanstvenih radova, ali i posebna udruga u Zagrebu koja se bavi tim pitanjem.

Prema nekim izvorima, nad ustaškim grozotama počinjenim u Jasenovcu zgražali su se i visokopozicionirani njemački zapovjednici u tzv. NDH, poput Edmunda Glaisea von Horstenaua. Je li sve ostalo na zgražanju ili su i nacistički zapovjednici reagirali kod Pavelića zbog terora u Jasenovcu?

Postoje svjedočenja o tome da su visoki njemački dužnosnici, a najviše general Von Horstenau, upućivali reagiranja vlastima NDH, pa i samom poglavniku Paveliću, na vijesti o događajima u Jasenovcu i okolini tijekom 1942. godine. Ali osim nekoliko posjeta u kojima se su vlasti NDH trudile pokazati da je riječ o radnom logoru, njemački visoki dužnosnici nisu mogli, ali moguće nisu ni htjeli posebno se angažirati oko logora u Jasenovcu. Kako se stanje na bojišnici pogoršalo tijekom 1944. i kasnije, oni su imali drugog, važnijeg posla. Tako više nisu obraćali pažnju ni na ozloglašenu Luburićevu Ustašku obranu, koju je 1942. Pavelić skrivao od Nijemaca, a od koje je krajem rata napravio udarnu postrojbu Oružanih snaga NDH.

Je li ondašnja hrvatska javnost znala što se doista događa u Jasenovcu? Jesu li tada zabilježena javna istupanja protiv jasenovačkog logora?

Vlasti NDH nisu mnogo govorile o Jasenovcu u javnosti. No javnost u NDH znala je za postojanje logora, a posebno njemački vojni i civilni predstavnici. Predstavljan je kao radni logor i mjesto internacije političkih oponenata Pavelićeva režima, od Vladka Mačeka do Ante Cilige i drugih. Eventualni prosvjedi bilo koga tko nije bio dio sustava vlasti mogli su biti pogubni. Takav čovjek najprije bi završio u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti ili u samom Jasenovcu. Bio je rat i ljudi su u principu gledali svoja posla kako bi preživjeli.

Logor na udaru savezničkih bombi

Zašto partizani nisu poduzimali akcije za oslobađanje Jasenovca prije 1945. godine?

To je pitanje koje traži kompleksniji odgovor. Vlasti NDH organizirale su izuzetno jaku obranu čitavog područja. Na širem području oko logora bila je raspoređena Ustaška obrana, zasigurno jedna od najjačih ustaških postrojbi u razdoblju od 1944. do 1945., a koja je djelovala kao svojevrsna postrojba ustaškog ministarstva unutarnjih poslova izvan njemačke kontrole. Ova postrojba izolirala je čitav sustav logora Jasenovca te šire područje.

Također, u blizini je bila željeznička pruga Zagreb-Beograd, a nju su Nijemci jakim snagama čuvali kao najvažniji strateški pravac čitavo vrijeme okupacije. Partizani tu nisu mogli mnogo učiniti vojnički.

S druge strane, partizanima postojanje ovog logora strateški nije smetalo u njihovim revolucionarnim ciljevima. Njegovo postojanje čak je moglo poslužiti za radikalizaciju odnosa prema NDH, odnosno za to da se partizanski pokret predstavlja kao sigurna opcija u odnosu na neaktivnost i pasivnost, što je stanovništvo moglo odvesti u Jasenovac.

Konačno, saveznici su saznali za ovo mjesto, ali kao tvornicu koja je između ostalog proizvodila streljačko naoružanje i električnom energijom opskrbljivala šire područje. Zato je logor bio i bombardiran tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. i u najvećem dijelu bio uništen prije konačnog oslobođenja.

Kakav je stav Josip Broz Tito imao prema Jasenovcu jer ga nakon rata nikada nije službeno posjetio?

Mislim da se Tito tijekom rata nije previše brinuo o tom pitanju. Iako sam istraživao Titovu biografiju s raznih aspekata, nisam se detaljno bavio njegovim svakodnevnim kretanjima. No navodno je u jednoj ili dvije prilike bio u Jasenovcu. Barem je tako svjedočio hrvatski komunistički političar srpskog porijekla Dušan Dragosavac. Ipak, imam dojam da je Tito možda izbjegavao to mjesto kako ne bi otvarao prijepore između Hrvata i Srba, a možda i nošen saznanjem da je sa svojim partizanima mogao više učiniti. Tko zna…

U kojoj mjeri je za vrijeme bivše Jugoslavije postojala sloboda istraživanja Jasenovca?

Sasvim je sigurno postojala sloboda istraživanja i o tome svjedoče mnoga znanstvena djela. Mislim kako je ipak propuštena šansa da se utvrde točni brojevi i imena ubijenih, čime je poništena individualnost svake od žrtava ugrađenih u velike brojke. Čini mi se da je slično napravljeno i s prepoznatljivim spomenikom izgrađenim na mjestu logora. Spomeniku je prije svega pridan ideološki sadržaj, a ne duhovni pijetet nastradalima, kojima je ukinuta njihova nacionalna pripadnost. Dakle sigurno je kako je postojala određena restrikcija u tumačenjima, što se ogledalo u točnom utvrđivanju nastradalih osoba u Jasenovcu, već se išlo s okvirnim brojkama. Takav stav danas proizvodi nove prijepore između Srba i Hrvata.