Početkom ove godine na testnu plovidbu na Arktiku kreće brod 'Sir David Attenborough' britanskog Vijeća za istraživanje prirodnog okoliša, a koji je dizajnirala riječka tvrtka Navis. Istraživanje polarnih krajeva danas je potpuno sigurno jer suvremeni istraživački brodovi kombiniraju vrhunsku tehnologiju i napredne sigurnosne sustave koji omogućavaju istraživačima dopiranje do najudaljenijih polarnih divljina. U vrijeme prvih znanstvenih istraživanja polarnih krajeva znanstvenici nisu imali na raspolaganju brodove opremljene moćnim turbinama i helikopterima poput Navisovog, već su se oslanjali na četiri osnovna elementa u različitim agregatnim stanjima. Tportal donosi priču o iznimnoj ekspediciji sovjetskih znanstvenika koji su prije 82 godine na Sjevernom polu na plutajućoj santi leda otvorili prvu polarnu znanstveno-istraživačku postaju, na kojoj su proveli 274 dana i pritom proputovali 2850 kilometara arktičke divljine
Iako se smatra da je za prvo istraživanje Arktika zaslužan grčki geograf Pitije u 3. stoljeću prije Krista, ekspedicija koju je tijekom 1937. i 1938. godine poduzela četveročlana posada sovjetskih znanstvenika po mnogočemu je posebna. Osim što se Arktik smatra područjem koje je najteže osvojiti jer se, osim ekstremnih uvjeta koji vladaju na njemu, led kreće pod utjecajem morskih struja, sovjetski znanstvenici su upravo tu činjenicu iskoristili kako bi prikupili što više znanstvenih podataka. Stoga su na santi leda širokoj tri i dugačkoj pet kilometara te debeloj tri metra oformili polarnu stanicu 'Sjeverni pol-1', kojom su se otisnuli na devetomjesečno putovanje puno neizvjesnosti.
vezane vijesti
Posadu polarne stanice 'Sjeverni pol-1' činili su hidrobiolog Pjotr Širšov, geofizičar Jevgenij Fjodorov, radiotelegrafist Ernst Krenkel i njihov zapovjednik Ivan Papanjin, a koji je dozvolio da se na ogromnu santu leda ukrca i pas Veseli. Znanstvenici su imali zadaću pratiti meteorološke pokazatelje, prikupljati hidrometeorološke, hidrobiološke i geofizičke podatke, mjeriti dubinu oceana na putanji kojom se kreće ledena santa te uzimati uzorke tla s dna oceana.
Kako piše portal Russia Beyond, posada je svakodnevno pomoću radioveze slala izvješća o vremenskim uvjetima kojima je opsluživala prvi izravni let iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza u SAD preko Sjevernog pola. Taj pionirski pothvat, koji je izvršila posada probnog pilota Valerija Čkalova, dokazao je praktičnost korištenja Sjevernog pola za skraćivanje letova iz Europe u Sjevernu Ameriku i bio bi nemoguć bez potpore posade 'Sjevernog pola-1'.
Znajući da ih očekuje potpuna neizvjesnost, članovi posade 'Sjevernog pola 1' otisnuli su se na santi u arktičke vode početkom lipnja 1937. Iako su bili nakrcani hranom dovoljnom za 700 dana, većina rezervi bila je nejestiva zbog vremenskih uvjeta pa su posadu od gladi spasile zalihe peljmena – tradicionalnog ruskog jela od prijesnog tijesta punjenog ribom. Ploveći na santi na jug prema Grenlandu, posada je u nedostatku mesa pokušala uloviti bradatog tuljana i bijelu medvjedicu s mladunčadi, ali bezuspješno.
Kontakt na drugom kraju svijeta
Tijekom iznimnog pothvata prebivali su u šatoru od cerade koji se pokazao kao nedostatna zaštita od polarnih hladnoća pa su se poslužili snijegom od kojeg su izgradili oveći iglu, a za istraživanje okolnog područja koristili su kajake i saonice od jasenovine. Kako je santa dnevno prelazila 30 kilometara, posada je bila prisiljena na neprekidan naporni rad. Zapovjednik Papanjin kasnije se prisjetio kako su se toliko umarali da su prolazili dani bez upisanih znanstvenih bilješki.
Dodatni problem predstavljalo je arktičko ljeto jer je topilo led i stvaralo jezerca na plovećoj santi. Novonastalih jezerca je bilo toliko da su im članovi posade nadjenuli imena kako bi ih razlikovali, a na jednom dijelu ledenog plovila stvorio se i vodopad. Bez obzira na sve nedaće, posada je uspijevala slati izvješća putem radija, a neka od njih prosljeđivao je radioamater iz Australije, budno prateći tijek ekspedicije na drugom kraju svijeta.
Kako arktičko ljeto kratko traje, posadu je u rujnu dočekao novi izazov u obliku dugotrajne i iscrpljujuće polarne zime. Prema Papanjinovim prisjećanjima, vjetar je rušio članove ekspedicije s nogu, a utjehu nije pružao ni zaklon u kojem je istovremeno bilo zagušljivo i hladno. Četveročlanoj posadi vrtjelo se u glavi od hladnoće, a dodatne nevolje izazivale su polarne oluje koje su neprekidno trajale po tjedan dana. Snažan vjetar kidao je santu dok su valovi potapali polarnu postaju koja je ostala odsječena od skladišta hrane i tehnike.
'Ako se izgubi veza, molim vas da se ne uznemiravate', glasila je poruka radiotelegrafista Krenkela upućena Moskvi.
Heroji bez premca
Nakon 274 dana plutanja Arktičkim oceanom dva sovjetska parna ledolomca, 'Tajmir' i 'Murman', uočila su 19. veljače 1938. posadu 'Sjevernog pola-1' na desetak kilometara od istočne obale Grenlanda. Posada je spašena u posljednji čas jer se santa na kojoj su proveli devet mjeseci smanjila s prvotne površine od 15.000 četvornih metara na svega 600 'kvadrata'. Polarni istraživači vratili su se u tadašnji Lenjingrad 15. ožujka iste godine te su dočekani kao pravi heroji, a potom su službeno dobili takav status jer ih je vrh tadašnjeg Sovjetskog Saveza ovjenčao najvišom državnom nagradom – titulom Heroj Sovjetskog Saveza.
Ekspedicija je dokazala da u blizini Sjevernog pola ne postoje velike kopnene mase ni manji otoci, a otkriveno je da topla Atlantska struja doseže Arktik, kao i da se temperatura Arktičkog oceana povećava zbog topline Zemlje. Uz to, opovrgnuto je dotadašnje mišljenje o beživotnosti tog područja, a obavljena su i vrijedna magnetska mjerenja zanošenja leda. Pronađene su i nove zakonitosti u arktičkoj klimi koje su omogućile nesmetane letove preko Arktika.
Već 12 godina od pothvata četveročlane posade i psa Veselog bivši Sovjetski Savez pokrenuo je novu ekspediciju nazvanu 'Sjeverni pol-2', nakon koje je od 1954. godine bilo 30 sličnih ekspedicija koje se redovito nastavljaju organizirati i u suvremenoj Rusiji.
