Držim šake na guvernalu motora, nepomično, ne osjećam ih više od hladnoće. Prošla je ponoć, pusto doba noći je, a mi na praznoj cesti, skvrčeni, vozimo se na motoru po praznoj i neosvijetljenoj cesti. Na zimske rukavice ni u snu nisam pomislio, već kradem Lucyne, a ona sva tresući se iza mene drži svoje gole šake meni ispod jakne. Zima probija sve do kosti.

Zadnja crtica na kazaljci brzinomjera već je odavno nestala i pitanje je trenutka kad će se motor ugasiti. Htio sam napuniti spremnik goriva još jutros, ali ostavio sam da to učinim putem. Benzinske međutim nema nigdje. Molim u sebi da ne zapnemo ovdje usred mračne ceste koja prolazi kroz šumu. Smrznutim šakama okrećem ručicu gasa kako bismo stigli što prije. Ako vozim brzo, na odredište ćemo stići prije, ponavljam u sebi konstantno zanemarujući činjenicu da prilikom brze vožnje motor troši više benzina.

Takvi jadni, promrzli i nenaspavani uskoro stižemo u podnožje vulkana Ijen, smješten na indonezijskom otoku Java. Nismo međutim jedini ovdje, društvo nam pravi deseci ostalih ljudi koji su došli automobilima. Stojeći tako u grupama, pijuckaju topli čaj i rade na logistici penjanja. Motor smo parkirali odmah do glavne rampe parkinga te kao kockice leda stojimo i čekamo da se odmrznemo.

'Bit će to dobro, Lucy. Oko četiri ujutro trebali bismo stići na vrh', velim joj u trenutku u kojem smo odlučili krenuti.

Bezbrojne zvijezde razlijevaju se mračnim nebom iznad nas, sve treperi od ljepote nekim nepravilnim ritmom. Koje li miline od hodanja, pomislim. Bio sam već na nekoliko vulkana diljem Azije, uspinjao se po mraku, mučio se, spajao kraj s krajem, umirao od muke, ali ovaj uspon totalno je drukčiji. Lagan je, ne toliko zahtjevan, ritmičan, neopterećen vremenom. Stvarno gušt za hodanje.

Na vrh dolazimo tri sata kasnije, ne toliko umorni, koliko znatiželjni vidjeti što se to točno sakriva u krateru vulkana. Još je mrak i čeona lampa koja nam osvjetljava put nije dovoljna da vidimo sam krater ispred nas.

'Lucy, ako želimo vidjeti Plavu Vatru, moramo stići dolje prije nego se razdani.'

Spuštamo se vrlo strmim betonskim stepenicama koje neprestano krivudaju. Malo vode ravno, malo skreću ulijevo, malo udesno, ponekad nestanu i zamijeni ih prašnjavo vulkansko tlo prepuno sitnog kamenja, a ponekad se pretvaraju u veliki luk i zaobilaze vulkanske stijene koje stoje na putu. Koračamo polagano, svaki korak s totalnim oprezom, onako na prstima, kao lopov kad se šulja po kući žrtve prije nego se primi posla, u nadi da ne probudimo uspavani vulkan. Iako ga ne vidim, naveliko ga osjećam. Osjećam tog hladnog kamenog monstruma što u sebi krije lavu. Odjednom osjećam veliko strahopoštovanje.

Kako se spuštamo sve niže, zrak postaje sve teži, vrlo teško je disati, a prašina se miješa s otrovnim plinom - sumpornim dioksidom - čistim otrovom koji vulkan ispušta na intervale. Lebdi naokolo, svakim novim korakom miris mu je sve jači i polako nam ulazi u pluća. Imamo gas-masku koju smo pronašli u zadnji čas na polici našeg domaćina, ali problem je to što imamo samo jednu, a nas je dvoje. Lucy dajem gas-masku, a ja na lice stavljam platnenu maramu što štiti od sunca. Uglavnom, nedovoljno da zaustavi sumporni dioksid.

'Ne! Zabranjeno spavanje! Otrov! Plin! Nekoliko je ljudi već umrlo', iz drvene kućice u podnožju vulkana vrištao je rendžer kad smo mu još jučer spomenuli da bismo željeli kampirati na vrhu vulkana. Gledao sam ga tada, tako živčanog i rastresenog, i svejedno ga nisam doživljavao. Mislio sam tada da me zastrašuje svojim rendžerskim spikama, ali prevario sam se. I to u potpunosti. Sada, kad stojim ovdje, u srcu vulkana, vidim da je njegovo upozorenje bilo opravdano, jer da smo se u kojem slučaju odlučili na kampiranje, postojala bi velika mogućnost da zaspemo, zauvijek. Noću krater ispušta puno veću dozu sumpornog dioksida nego danju, polako bi nam ulazio u šator i velika je šansa da bismo se otrovali u snu.

'Uuuuuu! Aaaaa', mnoštvo glasova začuje se ispred nas, uzvici koji nekontrolirano izlaze iz usta ljudi čije oči gledaju u nešto, pretpostavljam spektakularno.

'Plava Vatra! Pogledaj!' Lucyn glas okrzne me iznenada i preusmjeri mi pogled prema hrpi nagužvanih ljudi.

'Tome, Plava Vatra je tamo u pozadini!'

Koračamo prema njoj, snažno i osvajački, spremni da ugledamo taj fenomen. Dolazimo do hrpetine ljudi kroz koje se probijamo ne bismo li pobliže vidjeli što ih tako rano ujutro može natjerati na takvu reakciju. I evo, tamo je, iznad vulkanskog kamena stoji, na mjestu se kreće, pojavljuje se, pa nestaje, misteriozno titra, to Plavo čudo od Vatre.

Blue Fire prirodni je fenomen uzrokovan kombinacijom vrućine kratera i velikim postotkom sumpora u njemu, a kao rezultat na površinu izlazi plavi plamen. Ovo je jedno od dva mjesta na svijetu na kojima ga je moguće vidjeti, pojavljuje se u noćno doba, između ponoći i četiri ujutro, i ne vidi se uvijek, ne vidi se svakog dana, pa je potrebno dosta sreće da se naiđe na njega.

'Zatvorite oči!' vikne lik u panici, jedan od vodiča ovih ljudi, upozoravajući na bijeli oblak sumpornog dioksida koji svakih nekoliko minuta izlazi na površinu. Kad izleti, onda izleti pošteno. Grize oči, pluća, miješa se s kisikom koji je ovdje vrlo rijedak. 'Pokrijte lice i zatvorite usta!' nastavljajući tako panično vikati i nesvjesno širi paniku kraterom.

'Tome!?' u moru nerazumnih žuborećih glasova na površinu ispliva Lucyn, paničan i prestrašen, visok a istovremeno grub, pronalazi mene, na kraju kolone, i pogađa me direkt u dušu. 'Tome! Bježimo odavde! Ovo je ludo! Bjeeeži!'

Osjećam je - vidim je - iako je zbog mraka nevidljiva, kako uplašeno stoji na mjestu, rukama stavljajući gas-masku, koja joj klizi u panici. Podešavam čeonu svjetiljku da svijetli najjače i slijedim joj glas. Dok hodam kroz ljude i guram sve pred sobom, uznemiren zbog Lucynog glasa, odjednom shvaćam ozbiljnost situacije. Dolazim do Lucy, a ona sva u panici stoji na mjestu, prestrašeno prekrivajući lice svim i svačim, dok je kolona ljudi lagodno zaobilazi. 'Ovdje sam, Lucy, ne brini.' Zagrlim je čvrsto. 'Ajde, idemo odavde. Idemo iz ove rupe.'

Za nešto manje od sat vremena dolazimo na vrh, onaj isti s kojeg smo se maločas spustili u krater. Prvi fotoni svjetlosti pojavljuju se na uspavanom nebu, tope se s bezbrojnim zvijezdama što još uvijek, ali sad već bljeđe, titraju nebom i polako nestaju u zaboravu. Hodamo uz rub kratera i tražimo mjesto s kojeg ćemo dočekati izlazak sunca. Vadim fotić i mijenjam objektiv, dok Lucy vadi GoPro i gimbal.

Drugi fenomen ovog ekstravagantnog vulkana jest ogromno Plavo jezero, otrovno jezero čija je visoka gustoća toksina u vodi zaslužna za njegovu predivnu tirkiznoplavu boju. To je najveće visokotoksično jezero na svijetu, na prvi pogled mirno i milo, ali u realnosti, ispod površine, itekako prijeteće, jako opasno i razarajuće.

Sjedim na prašnjavom podu na rubu kratera i gledam ovu veličanstvenu scenu ispred sebe. Gledam u to tirkiznoplavo jezero omeđeno kraterom, a bijeli otrovni dim izlazi u naletima iz te neke nevidljive rupe, iz dubine, iz samog centra Zemlje, i neobjašnjivo uživam u ovome trenutku. Eh, ovo je pravi vulkan, vulkan s kraterom kakav sam cijeli život zamišljao da mora baš tako izgledati, tiho promrmljam. Tako tih i predivan, a u isto vrijeme opasan, nepredvidljiv i misteriozan. Ovo jezero toliko mi je privlačno da bih najradije izuo cipele, skinuo hlače i skočio u njega, leđno zaplivao duž obale, sav sretan pljujući vodu koja mi ulazi u usta. Razmišljam što bi mi se uistinu dogodilo kada bih upao u to jezero… da se kojim slučajem poskliznem s ruba stijene i da padnem. Mislim da bih nestao u njemu prije nego bih shvatio da sam pao. Valjda bih se zapalio, a zatim potonuo, skvrčio bih se i jednostavno ispario. Spoj kemikalija učinio bi svoje i smrt bi mi bila zagarantirana. Patnička, ali brza.