Krajem 2016. godine došao sam u Vijetnam i ostao u njemu godinu dana. Razlog za to što sam tako dugo ostao najviše je bio financijske prirode. Sav izmoren od četrnaestomjesečnog iscrpljujućeg putovanja, u zemlju sam ušao iz Kambodže sa samo 50 dolara u džepu te sam morao dovoljno zaraditi da bih imao za nastavak puta. Naravno, postoji još jedan veliki razlog mog boravka, a to je ljubav.

Živio sam tada u vrlo lokalnom predgrađu Saigona, u Thu Ducu, u koji stranci baš i ne zalaze, a kamoli žive, jer dovoljno je udaljen od centra da bi ga se posjetilo. Činjenica da sam konstantno okružen lokalnim ljudima, da po cijele dane mogu motriti njihove zanimljive običaje, posebice na lokalnim tržnicama, koje su obavijene nekom posebnom energijom, činila me vrlo sretnim. Kao da živim na nekom drugom planetu. A kad pridodam to da nikada prije nisam živio izvan Hrvatske, u nekoj stranoj državi u kojoj bih trebao iznajmiti stan, uzbuđenje je bilo još veće.

Kvart u kojemu sam živio isprepleten je ulicama s mnoštvom zanimljivih kafića što više naginju na kavane nego na obične barove. Mali drveni stolovi omeđeni stolicama sakrivaju se na ulazima ispod krošnje drveta, a u samoj kavani maksimalne veličine 15 kvadratnih metara nalazi se još pokoji minijaturni stol, uz nekoliko stolica i šank. Plantaže kave iz ptičje perspektive, šalice kave, karta svijeta napravljena od zrnaca ili samo zrnca u makroformatu motivi su koji se nalaze u uokvirenim fotografijama što vise na zidovima kavana.

Tih dana u moj je život ušla još jedna, nova, ljubav - a to je bila vijetnamska kava. Nisam probao sve kave svijeta, ali nekako ju često nazivam najboljom kavom na svijetu. Možda zato što joj je okus bogatiji od svih koje sam dotad probao ili možda zbog činjenice da raste samo stotinu kilometara od Saigona ili me pak osvojio način njezina pripremanja, ne znam, ali sigurno mogu tvrditi da bolju kavu nikada prije nisam kušao. Zato sam je i stavio u kampanju u kojoj ju uz putopisnu knjigu možete i naručiti.

U tom dijelu kvarta kavana je bilo toliko mnogo da su cijeli taj dio, površine kilometar kvadratni, nazvali Coffee village. Po mojim procjenama, bilo ih je barem stotinu! Kako to uvijek biva, u moru istih ubrzo sam pronašao svoju najdražu, zanimljivog naziva The Cafe, u koju sam se vraćao svako jutro. Izgled same kavane malo se odvajao od ostalih, više je vukao na cozy style, što me na kraju i prisvojilo. Premda, sada kada razmišljam, mislim da je i ime odigralo veliku ulogu u mojem odabiru. Duy je dečko kojeg sam upoznao nedugo zatim, na terasi The Cafea, i ubrzo sam shvatio da je vlasnik te kavane zapravo on.

U prvim danima razgovori su nam bili površni te bi se istima samo u prolazu okrznuli, ali kako je vrijeme odmicalo, tako nam je i odnos jačao. Od potpunih stranaca ubrzo smo postali veliki prijatelji. Posjećivali smo jedan drugoga, odlazili na ručkove, večere, na piće u neki bar, ali baza nam je bila njegova kavana.

Danas, tri i pol godine kasnije, Duy je pravi biznismen. Počevši s tom jednom kavanom 2016. godine, Duy danas broji još tri manja fast food restorana, također zanimljivog naziva - Fast Feel, uz još jedan vrlo profitabilan posao sa strane: izrađuje i prodaje napravu koja otisne logo tvog kafića na led. Savršeno je to za luksuzne koktel barove, a proizvodi mu najčešće završe u hotelima s pet zvjezdica u gradovima diljem svijeta.

U međuvremenu je proširio The Cafe na još tri lokacije, ali ubrzo ih je i zatvorio zato što je shvatio da se veći novčići vrte kada je hrana u pitanju. Na kavi, koja je četiri do pet puta jeftinija nego pizza, sjedi se otprilike sat ili dva (a možda i više jer Vijetnamci vole dugo sjediti na kavi), dok se pizza mazne unutar petnaest minuta i produlji se dalje.

Prije koji mjesec od prijašnjeg vlasnika preuzeo je novi brend kavane - Kush - što u prijevodu s vijetnamskog znači trava, marihuana. Klinci jednostavno vole skrenuti u dvorište kavane kad vide taj natpis. Preuzeo ga je samo zato što je u sklopu jednog od njegovih restorana i dovoljno je velik da u njemu ima ured. Prije nekoliko godina predložio mi je da zajedno otvorimo vegetarijanski restoran, ali iako sam tada već bio dovoljno uštedio da to i ostvarim, nisam se udostojao zakoračiti tim putem. Sigurno se pitate je li mi je krivo. Malo jest, premda, da sam krenuo tim putem, možda nikada ne bih završio svoje dugogodišnje putovanje.

Priču o njegovu uspinjanju u poslovnom svijetu zaključit ću tezom da je u Vijetnamu vrlo lako pokrenuti biznis, a on se uz pravilno vođenje i dovoljno truda može uzdići u nebesa. Samo bih još dodao da mi je Duy bio jedan od petero sponzora, koliko sam ih brojio na svom pješačenju kroz Novi Zeland.

Kasnije sam se odselio iz tog kvarta i otišao bliže centru, ali vrlo često sam se znao vraćati i posjetiti Duya i njegovu kavanu. Trenutno ne živim u Saigonu, nego u malenom gradu tridesetak kilometara sjevernije, ali svaki put kad posjetim taj megagrad od 12 milijuna ljudi, obavezno otiđem u svoj stari kvart i posjetim prijatelja. Prijateljstvo nam se održalo i do danas, i kako izgleda, trajat će još godinama.